A ŠTA BI DA NIJE BILO MENE?
A ŠTA BI DA NIJE BILO MENE?
Boris Tadić postavlja pitanje:
„Šta bi Aleksandar Vučić danas radio da nije bilo mene?“
Politički tačan, mada neprijatan odgovor glasi:
bez perioda vlasti Borisa Tadića i Demokratske stranke, Aleksandar Vučić ne bi postao ono što je danas.
Upravo u tom periodu izvršena je suštinska transformacija političkog sistema Republike Srbije. Pod plaštom evropskih integracija i demokratskih reformi uspostavljen je model vlasti koji je omogućio kontrolisanu smenu političkih aktera, ali ne i promenu političke suštine. Kroz partijske, medijske i bezbednosne kanale, čiji je koordinator bio Miki Rakić kao centar realne moći, stvoren je institucionalni i kadrovski okvir iz kog je kasnije nastala Srpska napredna stranka.
Srpska napredna stranka u tom smislu ne predstavlja prekid, već kontinuitet. Ona je završna faza procesa započetog tokom vlasti Demokratske stranke — spoj dela radikalske strukture i prvog ešalona bivše demokratske elite. Takav model omogućio je koncentraciju moći na vrhu, političku prihvatljivost prema inostranstvu i kontrolu društva kroz institucije i medije.
Iz geopolitičkog ugla, ova transformacija bila je u skladu sa interesima vodećih zapadnoevropskih centara moći. Cilj nije bila demokratska emancipacija Srbije, već njena predvidljivost: slabljenje Srpske radikalne stranke kao nestabilnog faktora, nastavak politike ustupaka po pitanju Kosova i Metohije, redefinisanje položaja Republike Srpske unutar Bosne i Hercegovine i ekonomska zavisnost kroz model stranih investicija i subvencionisane radne snage.
Posledice tog modela danas su jasne: deindustrijalizacija, urušavanje domaće poljoprivrede, zavisnost od stranih korporacija i pretvaranje građana Srbije u jeftinu radnu snagu u sopstvenoj državi. Infrastrukturni projekti, predstavljeni kao razvoj, često služe kao mehanizam koncentracije novca i moći, a ne kao odgovor na stvarne potrebe društva.
Zato pitanje „šta bi bilo da nije bilo mene“ nije retoričko, već istorijsko.
Istorija se ne briše. Politička odgovornost ne nestaje — ona se prenosi.
Boris Tadić nije suprotnost Aleksandru Vučiću.
On je jedan od preduslova njegovog političkog nastanka.
Aleksić Nebojša
predsednik
Saveza slobodnih sindikata Srbije
A ČTO BЫ BЫLO, ESLI BЫ MENЯ NE BЫLO?
Boris Tadič zadaёt vopros:
«Čem bы segodnя zanimalsя Aleksandr Vučič, esli bы ne я?»
Političeski točnый, hotя i neudobnый otvet takov:
bez perioda pravleniя Borisa Tadiča i Demokratičeskoй partii Aleksandr Vučič ne stal bы tem, kem on яvlяetsя segodnя.
Imenno v tot period proizošla klюčevaя transformaciя političeskoй sistemы Serbii. Pod lozungami evropeйskoй integracii bыla sozdana modelь vlasti, obespečivšaя smenu aktorov bez izmeneniя suti politiki. Čerez partiйnыe, mediйnыe i silovыe kanalы, koordiniruemыe Mikiem Rakičem kak centrom realьnoй vlasti, bыl sformirovan institucionalьnый i kadrovый karkas, iz kotorogo pozže voznikla Serbskaя progressivnaя partiя.
V эtom smыsle Serbskaя progressivnaя partiя — ne razrыv, a prodolženie. Ona яvlяetsя zaveršaющim эtapom processa, načatogo Demokratičeskoй partieй: soюzom časti radikalьnoй strukturы i vыsšego эšelona bыvšeй demokratičeskoй эlitы. Takaя konstrukciя obespečila koncentraciю vlasti, vnešnюю političeskuю priemlemostь i vnutrenniй kontrolь.
S geopolitičeskoй točki zreniя эta transformaciя sootvetstvovala interesam veduщih zapadnoevropeйskih centrov silы. Rečь šla ne o demokratizacii Serbii, a o eё upravlяemosti: oslablenii Serbskoй radikalьnoй partii, prodolženii ustupok po voprosu Kosovo i Metohii, izmenenii statusa Respubliki Serbskoй i formirovanii эkonomičeskoй zavisimosti čerez inostrannыe investicii i dešёvuю rabočuю silu.
Posledstviя očevidnы: deindustrializaciя, upadok selьskogo hozяйstva i prevraщenie graždan Serbii v naёmnuю rabočuю silu v sobstvennoй strane. Infrastrukturnыe proektы vsё čaщe služat koncentracii resursov, a ne obщestvennыm interesam.
Istoriю nelьzя otmenitь voprosami.
Političeskaя otvetstvennostь imeet preemstvennostь.
Boris Tadič — ne alьternativa Aleksandru Vučiču.
On — odno iz usloviй ego poяvleniя.
Aleksić Nebojša
predsedatelь
Soюza svobodnыh profsoюzov Serbii
WHAT WOULD IT BE IF I HADN’T BEEN THERE?
Boris Tadić asks:
“What would Aleksandar Vučić be doing today if it weren’t for me?”
The politically accurate, though uncomfortable, answer is clear:
without the period of Boris Tadić’s rule and the Democratic Party, Aleksandar Vučić would not have become what he is today.
It was during that period that Serbia’s political system underwent its decisive transformation. Under the banner of European integration, a model was created that allowed for a change of political actors without a change of political substance. Through party, media, and security channels—coordinated by Miki Rakić as a center of real power—an institutional and kadrovski framework was built from which the Serbian Progressive Party later emerged.
In that sense, the Serbian Progressive Party is not a rupture but a continuation. It represents the final stage of a process initiated under the Democratic Party: a merger of parts of the radical structure with the top tier of the former democratic elite. This model enabled the concentration of power, international acceptability, and internal control.
From a geopolitical perspective, this transformation aligned with the interests of major Western European power centers. The objective was not Serbia’s democratization, but its predictability: weakening the Serbian Radical Party, continuing concessions regarding Kosovo and Metohija, reshaping the position of Republika Srpska, and deepening economic dependency through foreign investment and subsidized labor.
The consequences are visible today: deindustrialization, the decline of domestic agriculture, and the reduction of citizens to cheap labor in their own country. Infrastructure projects, presented as development, often function as mechanisms for the concentration of money and power rather than serving real social needs.
History cannot be erased by rhetoric.
Political responsibility does not disappear — it continues.
Boris Tadić is not the opposite of Aleksandar Vučić.
He is one of the political preconditions of his rise.
Aleksić Nebojša
President
Confederation of Free Trade Unions of Serbia