KADA VUČIĆEVOM SINDIKALNOM KUČETU POČNU DA RASTU POLITIČKI MLEČNI ZUBI

Željko Veselinović više ne može da se predstavlja kao nezavisni sindikalac. Suviše je mnogo političkih tragova, suviše mnogo slučajnosti i suviše mnogo pitanja na koja nikada nije dao jasan odgovor.

Kada jedan sindikalni lider godinama glumi borca za radnike, a onda završi u političkim kombinacijama sa onima protiv kojih je navodno vodio borbu — onda to više nije sindikalizam. To je kooptacija. To je pretvaranje radničke borbe u ličnu političku valutu.

Javna je tajna da USS „Sloga“ nema ni člansku, ni organizacionu, ni finansijsku snagu kakvom se predstavlja. Prema javno dostupnim podacima sa sajtova koji prikazuju finansijske izveštaje pravnih lica, kada se godišnji prihod USS „Sloga“ podeli na 12 meseci, a zatim uporedi sa članarinom od 1% prosečne zarade, dolazi se do približne računice od oko 3.000 članova.

Ako je to stvarna snaga USS „Sloga“, onda se postavlja logično pitanje: kako organizacija tog kapaciteta može sama da skupi 10.000 overenih potpisa i plati troškove overe?

Ko je stvarni sponzor tog političkog projekta?

Ko je organizovao prikupljanje potpisa?

Ko je plaćao notare?

Da li su strukture bliske SNS-u u malim sredinama, tiho i bez mnogo javnosti, pomagale prikupljanje potpisa?

I najvažnije pitanje: šta Željko Veselinović mora da radi za svog političkog sponzora da bi se politički otkupio?

Srbija je mala. Sve se sazna. Može nešto da se krije mesec dana, godinu dana, dve godine — ali ne može zauvek.

Danas sve više liči da je Željko Veselinović postao upravo ono protiv čega je nekada govorio: režimski sindikalac, kontrolisani radnički ventil, čovek čiji je zadatak da pokupi nezadovoljstvo radnika i odvede ga tamo gde režimu odgovara.

Dok su radnici gubili posao, trpeli pritiske, progone, otkaze i mobing — neki su gradili lične političke aranžmane. Neko je dobijao prostor u medijima, neko političke dogovore, neko sitne privilegije, neko kioske, neko funkcije, a radnici — kao i uvek — samo obećanja.

To nije borba za radnike. To je trgovina radničkom mukom.

Veselinović i njegovi saradnici moraju da odgovore: da li su interese radnika Srbije podredili ličnim interesima, političkom preživljavanju i dogovorima sa onima koji su godinama uništavali radnička prava?

Savez slobodnih sindikata Srbije neće ćutati o tome da se sindikalna scena pretvara u političku pijacu. Radnici nisu ničije vlasništvo. Radnička borba nije rezervni točak ni vlasti ni lažne opozicije.

Kada režim počne da gaji svoje „radničke predstavnike“, to više nisu sindikati — to su politički projekti za kontrolu nezadovoljstva.

A kada takvom projektu počnu da rastu politički mlečni zubi, red je da javnost zna ko ga je hranio, ko ga je čuvao, ko mu je plaćao političke pelene — i za čiji račun danas laje.

Aleksić Nebojša Predsednik Saveza slobodnih sindikata Srbije

KOGDA U PROVLASTNOGO PROFSOЮZNOGO ЩENKA VUČIČA NAČINAЮT RASTI POLITIČESKIE MOLOČNЫE ZUBЫ

Želьko Veselinovič bolьše ne možet predstavlяtьsя nezavisimыm profsoюznыm deяtelem. Sliškom mnogo političeskih sledov, sliškom mnogo sovpadeniй i sliškom mnogo voprosov, na kotorыe on nikogda ne dal яsnogo otveta.

Kogda odin profsoюznый lider godami izobražaet borca za rabočih, a zatem okazыvaetsя v političeskih kombinaciяh s temi, protiv kogo яkobы borolsя, — эto uže ne profsoюznaя borьba. Эto kooptaciя. Эto prevraщenie rabočeй borьbы v ličnuю političeskuю valюtu.

Neoficialьno vsem izvestno, čto USS «Sloga» ne obladaet ni členskoй, ni organizacionnoй, ni finansovoй siloй, kotoruю pыtaetsя demonstrirovatь. Soglasno publično dostupnыm dannыm na saйtah, publikuющih finansovыe otčetы юridičeskih lic, esli godovoй dohod USS «Sloga» razdelitь na 12 mesяcev, a zatem sopostavitь s členskim vznosom v razmere 1% ot sredneй zarabotnoй platы, polučaetsя priblizitelьnaя ocenka — okolo 3.000 členov.

Esli эto realьnaя sila USS «Sloga», togda voznikaet logičnый vopros: kak organizaciя takogo masštaba mogla samostoяtelьno sobratь 10.000 zaverennыh podpiseй i oplatitь rashodы notarialьnogo zavereniя?

Kto nastoящiй sponsor эtogo političeskogo proekta?

Kto organizoval sbor podpiseй?

Kto oplačival notariusov?

Učastvovali li strukturы, blizkie k SNS, v malыh gorodah i mestah, tiho i bez širokoй oglaski, v sbore podpiseй?

I samый važnый vopros: čto Želьko Veselinovič dolžen delatь dlя svoego političeskogo sponsora, čtobы političeski iskupitь svoю zavisimostь?

Serbiя — malenьkaя strana. Vse stanovitsя izvestno. Čto-to možno skrыvatь mesяc, god, dva goda — no ne večno.

Segodnя vse bolьše pohože na to, čto Želьko Veselinovič stal imenno tem, protiv čego kogda-to vыstupal: provlastnыm profsoюznыm deяtelem, kontroliruemыm rabočim klapanom, čelovekom, zadača kotorogo — sobratь nedovolьstvo rabočih i napravitь ego tuda, kuda vыgodno režimu.

Poka rabočie terяli rabotu, terpeli davlenie, presledovaniя, uvolьneniя i mobbing, nekotorыe stroili ličnыe političeskie dogovorennosti. Kto-to polučal mesto v media, kto-to političeskie dogovorы, kto-to melkie privilegii, kto-to kioski, kto-to dolžnosti, a rabočie, kak vsegda, polučali tolьko obeщaniя.

Эto ne borьba za rabočih. Эto torgovlя rabočeй bedoй.

Veselinovič i ego soratniki dolžnы otvetitь: podčinili li oni interesы rabočih Serbii ličnыm interesam, političeskomu vыživaniю i dogovorennostяm s temi, kto godami razrušal trudovыe prava?

Soюz svobodnыh profsoюzov Serbii ne budet molčatь o prevraщenii profsoюznoй scenы v političeskiй rыnok. Rabočie ne яvlяюtsя čьeй-libo sobstvennostью. Rabočaя borьba ne яvlяetsя zapasnыm kolesom ni vlasti, ni ložnoй oppozicii.

Kogda režim načinaet vыraщivatь svoih «predstaviteleй rabočih», эto uže ne profsoюzы — эto političeskie proektы po kontrolю nedovolьstva.

A kogda u takogo proekta načinaюt rasti političeskie moločnыe zubы, obщestvennostь imeet pravo znatь, kto ego kormil, kto ego ohranяl, kto oplačival emu političeskie pelenki — i na čeй sčet on segodnя laet.

Aleksič Neboйša Predsedatelь Soюza svobodnыh profsoюzov Serbii

WHEN VUČIĆ’S UNION LAPDOG STARTS GROWING POLITICAL BABY TEETH

Željko Veselinović can no longer present himself as an independent trade unionist. There are too many political traces, too many coincidences and too many questions to which he has never given a clear answer.

When a union leader spends years pretending to fight for workers, and then ends up in political arrangements with the very people he supposedly fought against, that is no longer trade unionism. That is co-option. That is turning the workers’ struggle into personal political currency.

It is an open secret that USS “Sloga” does not have the membership, organizational or financial strength it claims to have. According to publicly available data on websites that publish financial reports of legal entities, if the annual income of USS “Sloga” is divided by 12 months and then compared with a membership fee of 1% of the average salary, the approximate calculation leads to around 3,000 members.

If that is the real strength of USS “Sloga”, then a logical question arises: how can an organization of that capacity independently collect 10,000 certified signatures and pay the costs of certification?

Who is the real sponsor of this political project?

Who organized the collection of signatures?

Who paid the notaries?

Did structures close to SNS, quietly and away from the public eye, help collect signatures in smaller towns and local communities?

And the most important question: what must Željko Veselinović do for his political sponsor in order to politically redeem himself?

Serbia is small. Everything comes out eventually. Something can be hidden for a month, a year, two years — but not forever.

Today it increasingly appears that Željko Veselinović has become exactly what he once claimed to oppose: a regime unionist, a controlled workers’ pressure valve, a man whose task is to collect workers’ dissatisfaction and redirect it where the regime wants it to go.

While workers were losing jobs, enduring pressure, persecution, dismissals and workplace mobbing, some were building personal political arrangements. Some received media space, some political deals, some small privileges, some kiosks, some positions — while workers, as always, received only promises.

That is not a fight for workers. That is trading in workers’ suffering.

Veselinović and his associates must answer: have they subordinated the interests of Serbian workers to personal interests, political survival and arrangements with those who have been destroying workers’ rights for years?

The Alliance of Free Trade Unions of Serbia will not remain silent while the trade union scene is being turned into a political marketplace. Workers are nobody’s property. The workers’ struggle is not a spare wheel for either the government or the false opposition.

When the regime starts raising its own “workers’ representatives”, those are no longer unions — they are political projects for controlling dissatisfaction.

And when such a project starts growing political baby teeth, the public has the right to know who fed it, who protected it, who paid for its political diapers — and on whose behalf it is barking today.

Aleksić Nebojša President of the Alliance of Free Trade Unions of Serbia