Lopov i „lopovi“

Lopov i „lopovi“

Lopov i „lopovi“

Godinama se u javnosti kao mantra ponavlja jedna ista optužba – da je Dragan Đilas „ukrao 619 miliona“. Bez presude. Bez optužnice. Bez suđenja. Samo naslov, iz godine u godinu.

U pravnoj državi takva konstrukcija ne postoji. Postoji ili krivica utvrđena sudom – ili svesna laž. Trećeg nema.

Istovremeno, nesporna je činjenica da je Dragan Đilas postao izuzetno bogat i uticajan čovek u kratkom vremenskom periodu, u epohi hiperinflacije, sankcija i krvavog raspada države. U takvim uslovima ili imate ekonomskog genija bez presedana u istoriji, ili imate sistem koji je omogućio nenormalno brzo bogaćenje pojedinaca.

I upravo zato je pitanje porekla imovine legitimno. Ne samo jednog čoveka – nego hiljada “Đilasa” koje je Srbija proizvela u tranziciji. Jer da je sva ta imovina zaista nastala iz čistog rada i znanja, Srbija bi danas bila ekonomska sila, a ne siromašna zemlja sa milion radnika na ivici opstanka.

Ovde, međutim, nastaje suština problema:

Umesto istine – dobijamo međusobne političke dilove.

Umesto istraga – dobijamo tabloide.

Umesto pravde – dobijamo ucene.

Optužba protiv Đilasa očigledno nije pravno sredstvo – već političko oružje. Jer da postoji volja da se dođe do istine, do nje bi se došlo za 48 sati, a ne za 15 godina.

Današnja vlast nije neprijatelj „žutih“. Oni su njihov nastavak. Petog oktobra nije došlo do raskida sa sistemom, već do dogovorene smene uloga. Zato se danas bivši „žuti“ nalaze u prvom ešalonu vlasti, a nekadašnji radikali sa kupljenim diplomama služe kao dekor, treći i četvrti red moći.

Zato u Srbiji optužbe služe da se ljudi drže u fiokama. Da se ne hapse – već da se kontrolišu. Da se ne sudi – već da se trguje.

I zato se postavlja poslednje, ključno pitanje:

Ako posle svih ovih godina nema istine u sudu – ko je zapravo opljačkao ovu zemlju? I ko danas tu pljačku štiti?

Aleksić Nebojša

predsednik Saveza slobodnih sindikata Srbije

Vor i «vorы»

Na protяženii mnogih let odno i to že obvinenie protiv Dragana Džilasa povtorяetsя kak zaklinanie — «ukral 619 millionov». Bez suda. Bez prigovora. Bez dokazannogo эpiloga. Tolьko zagolovki.

V pravovom gosudarstve takoe ne suщestvuet. Estь libo vina, ustanovlennaя sudom, libo soznatelьnaя političeskaя ložь. Tretьego varianta net.

Pri эtom ne vыzыvaet somneniй, čto Dragan Džilas stal očenь bogatыm i vliяtelьnыm čelovekom za isklюčitelьno korotkiй period — vo vremя giperinflяcii, sankciй i krovavogo raspada gosudarstva. V takih usloviяh vozmožnы tolьko dva obъяsneniя: libo эto besprecedentnый эkonomičeskiй geniй, libo эto sistema, kotoraя pozvolila nenormalьno bыstroe obogaщenie otdelьnыh lюdeй.

Imenno poэtomu vopros proishoždeniя kapitala яvlяetsя absolюtno legitimnыm. Ne tolьko odnogo čeloveka, a tыsяč podobnыh «Džilasov», kotorыh porodila serbskaя tranziciя. Esli bы эti kapitalы deйstvitelьno bыli rezulьtatom čistogo truda, Serbiя segodnя ne bыla bы bednoй stranoй.

No sutь problemы v drugom:

vmesto istinы — političeskie sdelki,

vmesto rassledovaniй — tabloidы,

vmesto pravosudiя — šantaž.

Obvinenie protiv Džilasa očevidno ne яvlяetsя юridičeskim instrumentom — эto sugubo političeskoe oružie. Potomu čto esli bы suщestvovala realьnaя volя ustanovitь istinu, ona bыla bы ustanovlena za dni, a ne za 15 let.

Nыnešnяя vlastь ne яvlяetsя vragom «žёltыh». Ona яvlяetsя ih prodolženiem. 5 oktяbrя ne stalo razrыvom s sistemoй — эto bыla dogovorёnnaя smena roleй. Poэtomu segodnя bыvšie «žёltыe» nahodяtsя v pervom эšalone vlasti, a bыvšie radikalы s kuplennыmi diplomami — lišь tretiй i četvёrtый rяd dekoraciй.

V Serbii obvineniя služat ne dlя togo, čtobы suditь, a dlя togo, čtobы deržatь pod kontrolem. Ne dlя arestov — a dlя torgovli vliяniem.

I potomu ostaёtsя glavnый vopros:

Esli spustя stolьko let istinы v sude tak i net — kto na samom dele ograbil эtu stranu? I kto segodnя эtu sistemu zaщiщaet?

Aleksić Nebojša

predsedatelь Soюza svobodnыh profsoюzov Serbii

The Thief and the “Thieves”

For years, the same accusation against Dragan Đilas has been repeated like a mantra — “he stole 619 million.” No verdict. No court ruling. No final judgment. Only headlines.

In a true rule-of-law system, such a construction does not exist. There is either guilt established by a court — or a deliberate political lie. There is no third option.

At the same time, it is undisputed that Dragan Đilas became a very wealthy and influential man in an extremely short period of time — during hyperinflation, international sanctions, and the violent collapse of the state. Under such conditions, only two explanations exist: either this is a case of unprecedented economic genius, or it is the product of a system that enabled abnormal and rapid enrichment of individuals.

That is precisely why the question of the origin of wealth is fully legitimate. Not of one man alone, but of the thousands of “Đilas-like” figures produced by Serbia’s transition. If that wealth had truly come from clean and transparent business, Serbia today would be an economic power, not a country where millions struggle to survive.

But the core of the problem is this:

instead of truth — we get political deals,

instead of investigations — we get tabloids,

instead of justice — we get blackmail.

The accusations against Đilas are clearly not a legal instrument — they are a political weapon. If there had been real will to establish the truth, it would have been done in days, not across 15 years.

Today’s ruling elites are not enemies of the former “yellow” elites — they are their continuation. October 5th was not a break with the system, but a negotiated smena roles. That is why many former “yellow” figures now occupy the first lines of power, while former radicals with purchased diplomas serve as the third and fourth rows of political scenery.

In Serbia, accusations do not serve to bring justice — they serve to maintain control. Not to arrest — but to trade power.

And that leaves the central question:

If, after all these years, there is still no truth in court — who truly robbed this country? And who is protecting that system today?

Aleksić Nebojša

President of the Alliance of Free Trade Unions of Serbia