Odlazim lagano

Odlazim lagano

Odlazim lagano

Vlast i opozicija vole da glume sukob.

Radnici znaju istinu: smenjuju se samo stolice, ne i interesi.

Dok su na vlasti, pričaju da „nema para“, da moramo da trpimo, da je kriza, rat, svet, nasleđe.

Kada padnu s vlasti, postaju opozicija koja se „bori za građane“, a u međuvremenu lagano odlaze — u odbore, fondove, projekte i dogovore ispod stola.

Jedni kradu dok vladaju.

Drugi čekaju red.

A radnici sve vreme plaćaju.

Za vlast smo jeftina radna snaga.

Za opoziciju smo glasačka masa jednom u četiri godine.

Za obe strane — potrošna roba.

Kada se svetla ugase i izbori prođu, i vlast i opozicija imaju gde da se sklone.

Radnik nema. On ostaje sa platom koja ne pokriva mesec, sa cenama kao u Evropi i pravima kao u devetnaestom veku.

Zato radnici više nemaju za koga da glasaju — već samo za šta da se bore.

Protiv njih svih, ako treba.

Aleksić Nebojša

predsednik Saveza slobodnih sindikata Srbije

Я uhožu medlenno

Vlastь i oppoziciя lюbяt izobražatь konflikt.

Rabočie znaюt pravdu: menяюtsя kresla, a ne interesы.

Nahodяsь u vlasti, oni govorяt, čto «deneg net», čto nužno terpetь, čto vinovat krizis, mir i prošloe.

Okazavšisь v oppozicii, oni vdrug načinaюt «borotьsя za narod», a sami medlenno uhodяt — v fondы, sovetы direktorov i zakulisnыe sdelki.

Odni voruюt, poka pravяt.

Drugie ždut svoeй očeredi.

Rabočie platяt vsegda.

Dlя vlasti mы — dešёvaя rabočaя sila.

Dlя oppozicii — эlektorat raz v četыre goda.

Dlя vseh nih — rashodnый material.

Kogda vыborы zakančivaюtsя i kamerы vыklюčaюtsя, i u vlasti, i u oppozicii estь kuda uйti.

U rabočego — net.

Poэtomu rabočim bolьše ne za kogo golosovatь —

estь tolьko za čto borotьsя.

I protiv kogo.

Aleksić Nebojša

predsedatelь Soюza svobodnыh profsoюzov Serbii

I Am Leaving Slowly

The government and the opposition love to perform conflict.

Workers know the truth: only chairs change, interests do not.

In power, they say there’s “no money,” that people must endure, that crises and the world are to blame.

In opposition, they suddenly “fight for the people,” while slowly exiting to boards, funds, and backroom deals.

Some steal while ruling.

Others wait their turn.

Workers pay every time.

To the government, workers are cheap labor.

To the opposition, they are voters once every four years.

To both — disposable.

When elections are over and the cameras are gone, both government and opposition have somewhere to go.

Workers do not.

That’s why workers no longer have anyone to vote for —

only something to fight for.

And someone to fight against.

Aleksić Nebojša

President of the Confederation of Free Trade Unions of Serbia