STUDENTSKI PROTESTI KAO INSTRUMENT STVARANJA KONTROLISANOG GRAĐANISTIČKOG POLA U SRBIJI

STUDENTSKI PROTESTI KAO INSTRUMENT STVARANJA KONTROLISANOG GRAĐANISTIČKOG POLA U SRBIJI

Ko god je bio student tokom vladavine Slobodana Miloševića i učestvovao u protestima zna da se vlast u Srbiji ne menja snagom argumenata, već snagom bezbednosne kontrole nad institucijama, medijima i tzv. elitama. U tom kontekstu treba posmatrati i savremene studentske proteste koji se odvijaju u trenutku kada je na vlasti Aleksandar Vučić – nekadašnji ministar informisanja režima koji je brutalno gušio medijsku slobodu, a danas predsednik koji je ovladao čitavim političkim i institucionalnim aparatom.

Na površini, protesti deluju autentično – mladi ljudi izražavaju bunt protiv autoritarnosti, neslobode i sistemskog beznađa. Međutim, dublja analiza otkriva da se ovaj bunt koristi za stvaranje kontrolisanog političkog pola, po modelu koji su svojevremeno predložili američki stratezi – poput bivšeg ambasadora Vilijama Montgomerija – da se u Srbiji trajno uspostave dva politička bloka: jedan "nacionalni", oličen u Vučićevom SNS-u, i drugi "građanistički", oslonjen na tzv. evropsku opoziciju, nevladine organizacije, medije sa zapadnim finansiranjem i deo univerzitetske elite.

Cilj tog modela nije demokratija, već stabilnost kroz simulaciju pluralizma. Kao što u Sjedinjenim Američkim Državama postoje Demokratska i Republikanska partija koje se naizmenično smenjuju u moći, ali nikada ne dovode u pitanje sam sistem – tako se i u Srbiji stvara binarna matrica u kojoj se smene dopuštaju, ali sistemska promena nije moguća. Studentski protesti služe upravo za jačanje tog drugog pola, kako bi se građanistička opcija osnažila, konsolidovala i pripremila za ulogu legitimnog "kontra-balansa" vlasti, bez ikakve stvarne pretnje po strukture moći koje stoje iza oba tabora.

Upravo iz tog razloga učestvuju i režimski sindikati, koji su ni manje ni više nego sa potpisima i pečatima podržali proteste. Pet od šest tzv. reprezentativnih sindikalnih centarala, poznatih po decenijskoj zavisnosti od državnog budžeta i političke volje režima, odjednom se probudilo i stalo uz studente? Teško da je u pitanju savest – mnogo je verovatnije da je u pitanju nalog. Nalog koji dolazi ili iz bezbednosnog aparata unutar države, ili iz zapadnih centara moći sa kojima te centarale odavno sarađuju. Jer, kontrolisani sindikati u funkciji kontrolisane opozicije predstavljaju samo deo šire infrastrukture stabilokratije.

Ako tome dodamo još jedan element – postojanje dve pravoslavne crkve u Srbiji, Srpske pravoslavne crkve (SPC) i Srpske slobodne pravoslavne crkve (SSPC) – onda dobijamo kompletnu sliku. Stvaraju se dva paralelna poretka, dve vizije Srbije, dve istine. SPC je simbol duhovnog kontinuiteta sa režimima prošlosti, dok SSPC – iako manja i često osporavana – nudi alternativni pogled na ulogu crkve u društvu. Isto važi i za sindikate, političke partije, pa i za studentske pokrete. Sve se svesno polarizuje.

Takva podela nije plod demokratske dinamike, već rezultat inženjeringa, gde i vlast i opozicija, i Crkva i nevladine organizacije, igraju po pravilima koja postavljaju strukture iz senke – bilo domaće (BIA, VBA), bilo strane (ambasade, fondacije, međunarodne organizacije). Oni kontrolišu tokove novca, pristup medijima, bezbednosne karijere profesora, pa čak i vođe studentskih protesta.

Zato je pitanje koje ostaje: da li se studenti bore za slobodu – ili za ulogu u unapred podeljenom političkom pozorištu? Ako ne prepoznaju širu matricu u koju su uvučeni, i ako ne izgrade treći put, autentičan, koji ne igra ni po matrici režima, ni po agendi ambasada – postaće samo još jedno poglavlje u hronici simulirane pobune. A Srbija će i dalje ostati zemlja gde se mladi dižu – da bi starima sve ostalo isto.

STUDENČESKIE PROTESTЫ KAK INSTRUMENT SOZDANIЯ KONTROLIRUEMOGO GRAŽDANSKOGO POLЮSA V SERBII

Lюboй, kto bыl studentom vo vremena pravleniя Slobodana Miloševiča i učastvoval v protestah, znaet, čto vlastь v Serbii ne menяetsя siloй argumentov, a lišь siloй kontrolя nad institutami, SMI i tak nazыvaemыmi эlitami. V эtom kontekste neobhodimo rassmatrivatь i sovremennыe studenčeskie protestы, kotorыe prohodяt v period pravleniя Aleksandra Vučiča — bыvšego ministra informacii režima Miloševiča, a nыne prezidenta, podčinivšego sebe vesь politiko-institucionalьnый apparat.

Na pervый vzglяd, protestы kažutsя podlinnыmi — molodёžь vыražaet protest protiv avtoritarizma, nesvobodы i sistemnogo otčaяniя. Odnako bolee glubokiй analiz pokazыvaet, čto эto nedovolьstvo ispolьzuetsя dlя sozdaniя kontroliruemogo političeskogo polюsa, po modeli, predložennoй amerikanskimi strategami, takimi kak bыvšiй posol Uilьяm Montgomeri, — s celью zakrepleniя v Serbii dvuh političeskih blokov: odnogo «nacionalьnogo», olicetvorяemogo SNS Vučiča, i drugogo «graždanskogo», opiraющegosя na evropeйskuю oppoziciю, NPO, zapadnыe SMI i častь universitetskoй эlitы.

Celь — ne demokratiя, a stabilьnostь čerez imitaciю plюralizma. Kak v SŠA čereduюtsя demokratы i respublikancы, ne zatragivaя sistemu, tak i v Serbii sozdaёtsя binarnaя modelь, gde dopuskaetsя smena vlasti, no ne smena sistemы. Studenčeskie protestы služat usileniю graždanskogo polюsa, ego konsolidacii i podgotovke k roli «legitimnoй» oppozicii, ne ugrožaющeй istinnыm strukturam vlasti.

Imenno poэtomu režimnыe profsoюzы podderžali protestы oficialьno, s podpisяmi i pečatяmi. Pяtь iz šesti tak nazыvaemыh reprezentativnыh centrov, zavisimыh ot bюdžeta i voli vlasti, vnezapno vstali na storonu studentov? Vrяd li эto sovestь — skoree vsego, prikaz, ishodящiй iz gosapparata ili zapadnыh centrov vliяniя. Kontroliruemыe profsoюzы v službe kontroliruemoй oppozicii — častь bolee širokoй infrastrukturы stabilokratii.

Esli k эtomu dobavitь suщestvovanie dvuh pravoslavnыh cerkveй v Serbii — Serbskoй pravoslavnoй cerkvi (SPC) i Serbskoй svobodnoй pravoslavnoй cerkvi (SSPC), — stanovitsя яsno: formiruюtsя dva parallelьnыh porяdka, dva vzglяda na stranu, dve pravdы. SPC — simvol duhovnoй preemstvennosti prežnih režimov, a SSPC, pustь menьšaя i spornaя, predlagaet alьternativnoe ponimanie roli cerkvi v obщestve. To že kasaetsя profsoюzov, partiй i studenčeskih dviženiй. Vsё soznatelьno polяrizuetsя.

Takaя dihotomiя — ne rezulьtat demokratii, a plod inženerii, gde i vlastь, i oppoziciя, i cerkovь, i NPO deйstvuюt po pravilam, ustanovlennыm tenevыmi strukturami — otečestvennыmi (BIA, VBA) ili zarubežnыmi (posolьstva, fondы, meždunarodnыe organizacii). Oni kontroliruюt denežnыe potoki, dostup k media, akademičeskie karьerы i daže liderov protestov.

Vopros ostaёtsя: borюtsя li studentы za svobodu — ili za rolь v zaranee raspredelёnnom političeskom spektakle? Esli oni ne uvidяt matricu, v kotoruю ih vtяnuli, i ne sozdadut tretiй, podlinnый putь vne vlasti i ambassad, oni stanut lišь eщё odnoй glavoй v istorii imitirovannogo bunta. A Serbiя ostanetsя stranoй, gde molodёžь vosstaёt — čtobы starыe ostalisь na meste.

STUDENT PROTESTS AS A TOOL FOR CREATING A CONTROLLED CIVIC POLITICAL POLE IN SERBIA

Anyone who was a student during the rule of Slobodan Milošević and participated in protests knows that power in Serbia does not change through the strength of arguments, but through security control over institutions, media, and so-called elites. Within that context, today’s student protests under the rule of Aleksandar Vučić – a former minister of information in Milošević’s regime, now a president who dominates the entire political and institutional apparatus – should be seen more critically.

On the surface, the protests appear authentic – young people expressing rebellion against authoritarianism, lack of freedom, and systemic despair. However, deeper analysis shows this rebellion is being used to create a controlled political pole, based on a model proposed by American strategists like former Ambassador William Montgomery – to permanently establish two political blocks in Serbia: one "national", represented by Vučić’s SNS, and the other "civic", supported by the European opposition, NGOs, Western-funded media, and a part of the academic elite.

The aim is not democracy, but stability through simulated pluralism. Just like Democrats and Republicans rotate power in the U.S. without questioning the system itself, Serbia is developing a binary framework where power changes are allowed, but systemic change is not. Student protests serve to strengthen the civic pole, consolidate it, and prepare it to be a "legitimate opposition" without threatening the structures of real power behind both sides.

That’s why state-aligned unions also joined, going as far as officially supporting the protests with signatures and stamps. Five of six so-called representative union centers – long dependent on the government’s budget and political will – suddenly backed the students? This is likely not conscience, but a directive, coming from within the state’s security apparatus or from Western power centers. These unions, serving the controlled opposition, are part of a broader stabilocracy infrastructure.

Add to this the existence of two Orthodox Churches in Serbia – the Serbian Orthodox Church (SPC) and the Serbian Free Orthodox Church (SSPC) – and the full picture emerges. Two orders, two visions of Serbia, two truths. SPC symbolizes spiritual continuity with past regimes, while SSPC – although smaller and often dismissed – offers an alternative view on the church’s role in society. The same dualism applies to unions, political parties, and student movements. Everything is being consciously polarized.

This division is not the fruit of democratic dynamics, but a result of engineering, where both government and opposition, church and NGOs, play by the rules set by shadow structures – domestic (BIA, VBA) or foreign (embassies, foundations, international bodies). These actors control cash flows, media access, academic careers, and even protest leaders.

The key question remains: Are students fighting for freedom – or for a role in a pre-scripted political theater? If they don’t see the wider matrix they’re trapped in and fail to build a third, authentic path outside regime and embassy agendas – they will become just another chapter in the history of simulated rebellion. And Serbia will remain a country where the young rise – only for the old to stay in place.