MI SMO DRŽAVA

Država nije predsednik. Nije vlada. Nije stranka. Nije policija, vojska, ministarstvo, sud ili parlament pojedinačno. Država je uređeni sistem institucija, zakona i pravila koji postoji nezavisno od toga ko je trenutno na vlasti. Vlast je prolazna. Država mora biti trajna. Najopasniji trenutak za jedno društvo nastaje onda kada pripadnici političke elite prestanu da prave tu razliku. Kada najpre drugima, a zatim i sebi, počnu da govore: „Mi smo država.“ Od tog trenutka politički protivnik više nije samo protivnik vlasti. On postaje „neprijatelj države“. Kritika vlasti predstavlja se kao napad na zemlju. Smena vlasti postaje opasnost za nacionalni opstanak, a ostanak vladajuće strukture na vlasti proglašava se pitanjem patriotizma. Tako nastaje jedna od najopasnijih političkih zabluda: opstanak režima izjednačava se sa opstankom države. Kada institucije postanu dekor U takvom sistemu institucije formalno nastavljaju da postoje. Postoje parlament, vlada, ministarstva, sudovi, tužilaštva, policija, javna preduzeća, lokalne samouprave, regulatorna tela i izbori. Ali suština institucija postepeno nestaje. Odluke se više ne donose tamo gde Ustav i zakoni kažu da treba da se donose. Stvarni centar odlučivanja premešta se u jedan politički centar. Tada se ne odlučuje samo o velikim državnim pitanjima. Odlučuje se ko će biti direktor, ko će dobiti posao, ko će biti smenjen, kome će biti otvorena vrata državne uprave, ko će dobiti posao na tenderu, ko će biti medijski uništavan, a ko promovisan. Pravo ustupa mesto političkoj volji. Institucija ostaje zgrada, tabla na ulazu, pečat i memorandum. Ali država iz nje polako izlazi. Kada partija zameni državu Sledeći korak je stvaranje paralelnog sistema upravljanja. Formalno postoji državna hijerarhija, ali pored nje postoji partijska. I često je ova druga važnija. Direktor javnog preduzeća tada više ne oseća da odgovara građanima i zakonu, već onima koji su ga postavili. Lokalni funkcioner ne pita šta je interes opštine, već šta od njega očekuje politički centar. Partijska lojalnost postaje važnija od znanja, stručnosti i rezultata. Zato ovakvi sistemi imaju prirodnu potrebu da stvore sopstvenu elitu. Ljude sa sumnjivim diplomama moguće je proglasiti stručnjacima. Partijskim aktivistima mogu se poveriti opštine, javna i javno-komunalna preduzeća i ogromni budžeti. Od njih se ne zahteva nužno da budu dobri upravljači. Zahteva se nešto drugo: apsolutna politička disciplina. Dok ispunjavaju političke obaveze prema centru koji ih je postavio, lokalnim moćnicima može biti ostavljen širok prostor za samovolju. Tako se stvara feudalizacija države: centralna vlast obezbeđuje političku zaštitu, a lokalni centri obezbeđuju glasove, ljude, novac i disciplinu. Cena takvog dogovora pada na građane. Posao kao sredstvo političke kontrole Posebno je opasno kada pravo na rad postane instrument političke poslušnosti. Čoveku nije potrebno da mu neko formalno oduzme politička prava ako zna da zbog pogrešnog političkog stava može izgubiti posao. Ako mu od tog posla žive deca i porodica, pretnja otkazom ponekad je efikasnija od policijske palice. Tako nastaje sistem tihe političke prinude. Građanin formalno ima pravo da glasa za koga želi. Ali istovremeno zna ko mu je zaposlio suprugu, ko mu produžava ugovor, ko odlučuje o radnom mestu njegovog sina i ko kontroliše javno preduzeće u kojem radi. To više nije slobodno društvo u punom značenju te reči. Zašto su nezavisni sindikati opasni takvom sistemu U takvoj državi nezavisan sindikat nije samo organizacija koja traži veću platu. On postaje problem zato što organizuje ljude van kontrole političkog centra. Zato se nezavisni sindikati pokušavaju podeliti, kompromitovati, kupiti ili staviti pod kontrolu. Ista logika primenjuje se na opoziciju, medije, udruženja građana i svaku drugu organizaciju sposobnu da okupi ljude nezavisno od vlasti. Metode mogu biti različite: privilegija, funkcija, novac, pritisak, ucena, medijska diskreditacija, zloupotreba institucija ili, u najtežim oblicima autoritarizma, fizičko nasilje. Cilj je isti: u društvu ne sme postojati organizovana snaga koja ne zavisi od političkog centra. Mediji i parlament kao scenografija Kada vlast počne da kontroliše najvažnije medijske tokove, njoj više nije dovoljno da upravlja državom. Ona pokušava da upravlja i tumačenjem stvarnosti. Ne govori se više samo šta se dogodilo, već šta građani treba da misle o onome što se dogodilo. Parlament u takvom sistemu može nastaviti da zaseda. Opozicija može sedeti u klupama. Mogu se održavati izbori. Ali demokratija nije samo postojanje glasačke kutije. Bez slobodnih medija, nezavisnih institucija, pravne sigurnosti i stvarne mogućnosti smene vlasti, demokratske institucije mogu postati samo **scenografija političkog sistema čije se najvažnije odluke donose izvan njih. Najveća opasnost nastaje kada vlast poveruje sopstvenoj propagandi Politička elita u početku može svesno koristiti tezu „mi branimo državu“ kao sredstvo mobilizacije. Mnogo opasnija faza nastupa kada sama počne iskreno da veruje u nju. Tada svaka kritika izgleda kao izdaja. Svaki protest kao zavera. Svaki nezavisni sindikat kao politički neprijatelj. Svaki novinar koji postavlja neprijatna pitanja kao neprijateljski propagandista. Svaka mogućnost smene vlasti kao nacionalna katastrofa. U tom trenutku vlast više ne brani državu. Ona brani sebe od države i njenih građana. Ko je onda država? Država nisu oni koji su trenutno zauzeli njene kabinete. Država je radnik koji plaća porez. Država je lekar koji leči. Nastavnik koji obrazuje. Policajac koji primenjuje zakon, a ne partijsko naređenje. Sudija koji sudi po zakonu, bez telefonskog poziva. Novinar koji sme da postavi pitanje. Sindikalac koji sme da organizuje radnike. Preduzetnik koji ne mora nikome da plaća politički danak. Penzioner koji je četrdeset godina gradio ovu zemlju. I građanin koji ima pravo da glasa protiv vlasti bez straha da će sutra zbog toga izgubiti egzistenciju. To je država. Zato niko nema pravo da kaže: „Mi smo država.“ Ispravna rečenica glasi: Mi smo privremeno dobili pravo da upravljamo državom. A država pripada svim njenim građanima. Kada jedna vlast zaboravi tu razliku, zadatak demokratskog društva nije da ruši državu. Naprotiv. Zadatak je da državu vrati građanima. Nebojša Aleksić predsednik Saveza slobodnih sindikata Srbije MЫ — GOSUDARSTVO Gosudarstvo — эto ne prezident, ne pravitelьstvo i ne pravящaя partiя. Эto sistema institutov, zakonov i pravil, suщestvuющaя nezavisimo ot togo, kto v dannый moment nahoditsя u vlasti. Vlastь vremenna. Gosudarstvo dolžno bыtь postoяnno. Samый opasnый moment nastupaet togda, kogda političeskaя эlita perestaёt videtь эtu raznicu i načinaet utverždatь: «Mы — gosudarstvo». Togda političeskiй protivnik prevraщaetsя vo «vraga gosudarstva», kritika vlasti — v napadenie na stranu, a sohranenie pravящeй strukturы u vlasti obъяvlяetsя voprosom nacionalьnogo spaseniя. Tak voznikaet fundamentalьnaя podmena: sohranenie režima otoždestvlяetsя s sohraneniem gosudarstva. Institutы mogut prodolžatь suщestvovatь formalьno: parlament zasedaet, pravitelьstvo rabotaet, sudы vыnosяt rešeniя, provodяtsя vыborы. No realьnыe rešeniя postepenno peremeщaюtsя v edinый političeskiй centr. Tam načinaюt rešatь ne tolьko voprosы gosudarstvennoй politiki, no i kto stanet direktorom, kto polučit rabotu, kto eё poterяet, komu dostanetsя gosudarstvennый kontrakt, kogo budut prodvigatь sredstva massovoй informacii, a kogo uničtožatь reputacionno. Togda institut ostaёtsя zdaniem, vыveskoй i pečatью. No gosudarstvo postepenno pokidaet эtot institut. Parallelьno voznikaet partiйnaя sistema upravleniя. Direktor gosudarstvennogo predpriяtiя čuvstvuet otvetstvennostь ne pered graždanami i zakonom, a pered temi, kto naznačil ego na dolžnostь. Partiйnaя loяlьnostь stanovitsя važnee obrazovaniя i professionalizma. Sozdaёtsя novaя zavisimaя эlita. Lюdi s somnitelьnыmi diplomami polučaюt vozmožnostь upravlяtь municipalitetami, gosudarstvennыmi i kommunalьnыmi predpriяtiяmi i značitelьnыmi bюdžetami. Ot nih trebuetsя prežde vsego političeskaя disciplina. Poka mestnый rukovoditelь obespečivaet golosa, denьgi, lюdeй i loяlьnostь centru, emu možet predostavlяtьsя značitelьnaя svoboda deйstviй na sobstvennoй territorii. Эto uže napominaet političeskiй feodalizm. Osobenno opasnыm stanovitsя prevraщenie rabočego mesta v instrument političeskogo kontrolя. Čeloveku ne obяzatelьno zapreщatь golosovatь za oppoziciю. Inogda dostatočno datь emu ponяtь, čto ot političeskoй loяlьnosti zavisit ego rabota ili rabota členov ego semьi. Tak эkonomičeskaя zavisimostь prevraщaetsя v političeskuю. Poэtomu nezavisimыe profsoюzы osobenno neudobnы podobnoй sisteme. Oni sposobnы organizovыvatь lюdeй vne kontrolя političeskogo centra. Ih pыtaюtsя raskolotь, diskreditirovatь, kupitь ili podčinitь. Analogičnыe metodы mogut primenяtьsя protiv oppozicii, nezavisimыh SMI i graždanskih organizaciй: privilegii, davlenie, šantaž, korrupciя, zloupotreblenie gosudarstvennыmi institutami, a v naibolee tяžёlыh avtoritarnыh sistemah — fizičeskoe nasilie. Celь odna: ne dopustitь suщestvovaniя organizovannoй obщestvennoй silы, nezavisimoй ot vlasti. Kogda kontroliruюtsя osnovnыe informacionnыe potoki, vlastь stremitsя kontrolirovatь uže ne tolьko gosudarstvennый apparat, no i predstavlenie graždan o deйstvitelьnosti. Parlament i oppoziciя pri эtom mogut prodolžatь suщestvovatь. No demokratiя — эto ne tolьko izbiratelьnaя urna. Bez svobodnыh SMI, nezavisimыh institutov, verhovenstva prava i realьnoй vozmožnosti smenы vlasti demokratičeskie učreždeniя prevraщaюtsя v dekoraciю. Samaя opasnaя stadiя nastupaet togda, kogda vlastь sama načinaet veritь sobstvennoй propagande. Togda kritika stanovitsя izmenoй, protest — zagovorom, nezavisimый profsoюz — vragom, žurnalist — diversantom, a vozmožnostь smenы vlasti — nacionalьnoй katastrofoй. V эtot moment vlastь uže ne zaщiщaet gosudarstvo. Ona zaщiщaet sebя ot gosudarstva i ego graždan. Kto že togda яvlяetsя gosudarstvom? Rabočiй, kotorый platit nalogi. Vrač, kotorый lečit. Učitelь, kotorый obučaet deteй. Policeйskiй, ispolnяющiй zakon, a ne partiйnoe rasporяženie. Sudья, kotoromu nikto ne zvonit s instrukciяmi. Žurnalist, imeющiй pravo zadavatь voprosы. Profsoюznый deяtelь, imeющiй pravo organizovыvatь rabotnikov. Predprinimatelь, kotorый nikomu ne obяzan platitь političeskuю danь. I graždanin, kotorый možet progolosovatь protiv vlasti, ne opasaяsь poterяtь sredstva k suщestvovaniю. Vot gosudarstvo. Ni odna vlastь ne imeet prava govoritь: «Mы — gosudarstvo». Ona imeet pravo skazatь tolьko: «Graždane vremenno doverili nam upravlenie gosudarstvom». Kogda vlastь zabыvaet эtu raznicu, zadača demokratičeskogo obщestva sostoit ne v razrušenii gosudarstva. Ego zadača — vernutь gosudarstvo graždanam. Neboйša Aleksič predsedatelь Soюza svobodnыh profsoюzov Serbii WE ARE THE STATE A state is not its president. It is not its government or ruling party. It is not the police, the army, the courts or parliament individually. A state is a system of institutions, laws and rules that must exist independently of whoever happens to hold political power. Governments are temporary. The state must endure. The most dangerous moment for any society comes when its political elite ceases to recognize this distinction and begins telling others — and eventually itself: “We are the state.” From that moment, an opponent of the government is no longer merely a political opponent. He becomes an “enemy of the state.” Criticism of those in power is portrayed as an attack on the country. Removing a government from office becomes a threat to national survival, while keeping the ruling structure in power is presented as an act of patriotism. This creates a fundamental political deception: the survival of the regime becomes synonymous with the survival of the state. Institutions may formally continue to exist. Parliament meets. Ministries operate. Courts issue judgments. Elections are held. But their substance gradually disappears when real decision-making moves into a single political center. That center eventually decides not only major questions of national policy, but who becomes a director, who receives a job, who loses one, who receives a public contract, who is promoted by the media and who is subjected to campaigns of political destruction. The institution remains a building, a sign above the door, an official letterhead and a stamp. But the state gradually disappears from inside it. A parallel party hierarchy then begins replacing the constitutional hierarchy. The director of a public company no longer feels primarily accountable to citizens and the law. He feels accountable to those who appointed him. Political loyalty becomes more valuable than competence. Such systems consequently develop their own dependent elites. People with questionable qualifications can be presented as experts and placed in charge of municipalities, public utilities, state companies and enormous budgets. What is demanded from them above all is not competence. It is political discipline. As long as local officials deliver votes, money, personnel and loyalty to the political center, they may be given extraordinary freedom in dealing with the people beneath them. The result is a form of political feudalization: the center provides protection, while local power brokers provide political obedience. Citizens pay the price. One of the most effective instruments of this system is control over employment. There is no need formally to abolish someone's political rights when that person understands that expressing the wrong political opinion could cost him his job. When an entire family depends upon that salary, the threat of dismissal can sometimes be more effective than a police baton. Economic dependency becomes political obedience. This also explains why genuinely independent trade unions are particularly inconvenient for such a system. An independent union does more than negotiate wages. It organizes people outside the control of political power. That is why independent unions may be divided, discredited, bought off or pressured into submission. The same logic can be applied to opposition parties, independent media and civil organizations. The methods may range from privileges and political appointments to pressure, blackmail, corruption and abuse of institutions — and, in the most extreme authoritarian systems, physical violence. The objective remains the same: no organized social force should exist independently of the political center. Once the major channels of information are controlled, political power no longer seeks merely to govern the state. It seeks to govern the public's perception of reality itself. Parliament may continue meeting. Opposition MPs may remain seated in the chamber. Elections may still take place. But democracy is not merely the existence of a ballot box. Without free media, independent institutions, legal certainty and a genuine possibility of changing governments, democratic institutions can become little more than scenery surrounding a political system whose most important decisions are made elsewhere. The most dangerous stage arrives when the ruling elite begins to believe its own propaganda. Then criticism becomes treason. Protest becomes conspiracy. An independent union becomes an enemy. An investigative journalist becomes a hostile agent. And the possibility of losing an election becomes a national catastrophe. At that point, those in power are no longer defending the state. They are defending themselves from the state and its citizens. So who is the state? The worker who pays taxes. The doctor who treats patients. The teacher who educates children. The police officer who obeys the law rather than a party instruction. The judge who decides cases without receiving a telephone call. The journalist who is free to ask uncomfortable questions. The trade unionist who is free to organize workers. The entrepreneur who does not have to pay political tribute. The pensioner who spent decades building the country. And the citizen who can vote against the government without fearing that doing so will cost his family its livelihood. That is the state. No government has the right to say: “We are the state.” The only legitimate statement is: “The citizens have temporarily entrusted us with governing their state.” When a government forgets that distinction, the task of a democratic society is not to destroy the state. It is precisely the opposite. It is to return the state to its citizens. Nebojša Aleksić President of the Union of Free Trade Unions of Serbia