MILIONER ZAJEBAVA SIROTINJU — OD ČIŠĆENJA TOALETA DO PLESA PRED KAMERAMA

Gledam Sinišu Malog kako doručkuje sa radnicima „Gradske čistoće“ i igra sa njima na kiši. Gledam osmehe, prisnost i pokušaj da nam se predstavi kao čovek koji razume radnički život. I pamtim kako sam ja prošao kada sam, kao radnik i sindikalni predstavnik, želeo da razgovaram sa njim.

Odnos prema radnicima ne merim jednim doručkom i jednim snimkom. Merim ga onim što se dogodi kada radnik postavi neprijatno pitanje, zatraži svoja prava i odbije da ćuti.

Kada sam 2018. godine, kao tadašnji predsednik sindikata Sloga u GSP Beograd, želeo da tokom posete tadašnjeg gradonačelnika Siniše Malog postavim pitanja o položaju zaposlenih i problemima u preduzeću, zabranjen mi je ulazak u pogon „Karaburma“. Umesto prilike da razgovaram, naišao sam na zabranu. Potom sam sa mesta službenika u sektoru saobraćaja premešten na niže radno mesto, da čistim toalete.

Tvrdim da sam po ličnom nalogu tadašnjeg gradonačelnika Siniše Malog poslat da čistim javni toalet u Lipovačkoj šumi. Taj premeštaj doživeo sam kao kaznu zbog sindikalnog delovanja, javne kritike i pokušaja da postavim pitanja. Do novog radnog mesta i nazad menjao sam šest autobuskih linija i putovao više od tri sata.

O zabrani pristupa i mom premeštaju na čišćenje toaleta javno su pisali mediji još 2018. godine. Taj slučaj nije nastao danas, kao reakcija na snimak. O njemu sam govorio onda kada sam trpeo posledice.

Ne stidim se poštenog rada. Čišćenje toaleta nije sramota. Ljudi koji održavaju higijenu obavljaju neophodan posao i zaslužuju puno poštovanje. Sramota je koristiti raspoređivanje na posao kao sredstvo kažnjavanja sindikalca, njegovog izolovanja i zastrašivanja drugih zaposlenih.

U mom slučaju, poruka koju sam prepoznao bila je jasna: ako postavljaš pitanja i javno govoriš o problemima, pokušaće da te slome i drugima pokažu šta ih čeka ako progovore.

Zato danas pitam Sinišu Malog: šta se promenilo? Vaš odnos prema radnicima ili potreba za njihovim glasovima?

Kada sam tražio razgovor, nisam dobio bliskost koju danas prikazujete. Nisam tražio milostinju, privatnu uslugu ili fotografiju. Hteo sam da govorim o problemima radnika koje sam zastupao. Sada gledam kako radničko okruženje koristite da pokažete koliko ste pristupačni.

Jednog radnika prihvatate kada je pogodan za snimak, a drugom je onemogućeno da postavi pitanje. U tome vidim licemerje koje nikakav osmeh pred kamerom ne može da prikrije.

Najviše o čoveku na vlasti saznajem iz njegovog ponašanja kada je siguran u svoj položaj. Tada vidim da li funkciju shvata kao obavezu prema građanima ili kao dozvolu da ih gleda sa visine. Tada vidim da li poštuje čoveka koji mu protivreči ili je ljubazan samo prema onima koji mu ne remete pripremljenu sliku.

Naknadna ljubaznost ne briše ranije postupke. Predizborni doručak ne poništava zabranu razgovora. Ples na kiši ne briše moje iskustvo premeštaja na čišćenje toaleta.

Ovakve nastupe ocenjujem kao pokušaj popravljanja slike vlasti i pridobijanja radničke podrške. Ne mogu iz jednog snimka da utvrdim da li se neko plaši robije. Ali mogu da tražim da se položi račun za postupanje prema radnicima i sindikalnim predstavnicima. Mogu da pitam zašto je radnik važan kada treba da se snimi kampanja, a nepoželjan kada zatraži odgovor.

Ako je poštovanje iskreno, očekujem da ga pokažete i kada nema kamera. Pokažite ga kroz odgovore na sindikalne zahteve, zaštitu zaposlenih od pritisaka, dostojanstvene zarade i spremnost da saslušate kritiku.

Ne prihvatam podelu na radnike pogodne za fotografisanje i radnike nepodobne za razgovor. Ne prihvatam da dostojanstvo radnika zavisi od partijske knjižice, političke poslušnosti ili spremnosti da učestvuje u nečijoj promociji.

Kao predsednik Saveza slobodnih sindikata Srbije, zahtevam da radnik može da pita, kritikuje i organizuje se bez straha od odmazde. Zahtevam da institucije štite njegova prava, umesto da politička moć određuje ko će biti saslušan, a ko kažnjen.

Sve pamtim. Pamtim zabranu ulaska, premeštaj, putovanja i poruku koju sam u tom postupanju prepoznao. I znam da nisam jedini radnik koji pamti kako se vlast prema njemu odnosila kada nije bilo kamera.

Tražiću da se za sve polože računi: pred građanima za političke odluke, a pred nezavisnim nacionalnim pravosuđem za svaku dokazanu zloupotrebu i svako utvrđeno kršenje zakona. Tražiću da se utvrdi ko je donosio odluke, ko je izdavao naloge i ko ih je sprovodio.

Ne tražim unapred napisane presude. Tražim da niko ne bude unapred zaštićen. Ni funkcija, ni bogatstvo, ni partijski položaj ne smeju da obezbede nekažnjivost.

Kamere će otići. Ja ću pamtiti. Ostaće i javno objavljeni tekstovi, svedočenja i dokumenta. Nijedan doručak i nijedan ples na kiši ne mogu da izbrišu ono što sam proživeo.

https://www.tiktok.com/@sadrija__k05/video/7695328541440773384

Nebojša Aleksić predsednik Saveza slobodnih sindikata Srbije

MILLIONER IZDEVAETSЯ NAD BEDNЯKAMI — RABOČIE POMNЯT I POSLE TOGO, KAK KAMERЫ UHODЯT

Я smotrю, kak Siniša Mali zavtrakaet s rabotnikami «Gorodskoй čistotы» i tancuet s nimi pod doždёm. Vižu ulыbki, neprinuždёnnostь i popыtku predstavitь sebя čelovekom, ponimaющim žiznь rabočih. I pomnю, kak obošlisь so mnoй, kogda я, buduči rabotnikom i predstavitelem profsoюza, hotel pogovoritь s nim.

Я ocenivaю otnošenie k rabočim ne po odnomu zavtraku i odnoй videozapisi. Я ocenivaю ego po tomu, čto proishodit, kogda rabotnik zadaёt neudobnый vopros, trebuet soblюdeniя svoih prav i otkazыvaetsя molčatь.

Kogda v 2018 godu я, buduči togda predsedatelem profsoюza «Sloga» v GSP «Belgrad», hotel vo vremя vizita togdašnego mэra Siniši Mali zadatь voprosы o položenii rabotnikov i problemah predpriяtiя, mne zapretili vhod v podrazdelenie «Karaburma». Vmesto vozmožnosti pogovoritь я stolknulsя s zapretom. Zatem menя pereveli s dolžnosti služaщego transportnogo sektora na bolee nizkuю dolžnostь — ubiratь tualetы.

Я utverždaю, čto po ličnomu rasporяženiю togdašnego mэra Siniši Mali menя napravili ubiratь obщestvennый tualet v Lipovačskom lesu. Эtot perevod я vosprinяl kak nakazanie za profsoюznuю deяtelьnostь, publičnuю kritiku i popыtku zadatь voprosы. Po doroge na novoe mesto rabotы i obratno я polьzovalsя šestью avtobusnыmi maršrutami i tratil bolee trёh časov.

O zaprete na vhod i moёm perevode na uborku tualetov SMI publično pisali eщё v 2018 godu. Эta istoriя ne poяvilasь segodnя v kačestve reakcii na videozapisь. Я govoril o neй togda, kogda ispыtыval posledstviя.

Я ne stыžusь čestnogo truda. Ubiratь tualetы ne stыdno. Lюdi, podderživaющie čistotu, vыpolnяюt neobhodimuю rabotu i zasluživaюt polnogo uvaženiя. Stыdno ispolьzovatь perevod na druguю rabotu kak sredstvo nakazaniя profsoюznogo predstavitelя, ego izolяcii i zapugivaniя drugih rabotnikov.

V svoёm slučae я uvidel яsnoe poslanie: esli zadaёšь voprosы i publično govorišь o problemah, tebя popыtaюtsя slomitь i pokazatь drugim, čto ih ždёt, esli oni zagovorяt.

Poэtomu segodnя я sprašivaю Sinišu Mali: čto izmenilosь? Vaše otnošenie k rabočim ili potrebnostь v ih golosah?

Kogda я prosil o razgovore, я ne polučil toй blizosti, kotoruю vы demonstriruete segodnя. Я ne prosil podaяniя, ličnogo odolženiя ili fotografii. Я hotel govoritь o problemah rabotnikov, kotorыh predstavlяl. Seйčas я vižu, kak vы ispolьzuete rabočee okruženie, čtobы pokazatь svoю dostupnostь.

Odnogo rabotnika vы prinimaete, kogda on udoben dlя videozapisi, a drugomu ne daюt zadatь vopros. V эtom я vižu licemerie, kotoroe ne možet skrыtь nikakaя ulыbka pered kameroй.

Bolьše vsego o čeloveke vo vlasti я uznaю iz ego povedeniя togda, kogda on uveren v svoёm položenii. Imenno togda я vižu, vosprinimaet li on dolžnostь kak obяzannostь pered graždanami ili kak razrešenie smotretь na nih svыsoka. Togda я vižu, uvažaet li on čeloveka, kotorый emu vozražaet, ili lюbezen tolьko s temi, kto ne narušaet zaranee podgotovlennuю kartinu.

Pozdnяя lюbeznostь ne stiraet prežnih postupkov. Predvыbornый zavtrak ne otmenяet zapreta na razgovor. Tanec pod doždёm ne stiraet moego opыta perevoda na uborku tualetov.

Я ocenivaю podobnыe vыstupleniя kak popыtku ulučšitь obraz vlasti i zavoevatь podderžku rabočih. Po odnoй videozapisi я ne mogu ustanovitь, boitsя li kto-libo tюrьmы. No я mogu trebovatь otčёta za obraщenie s rabotnikami i profsoюznыmi predstavitelяmi. Mogu sprositь, počemu rabotnik važen, kogda nužno snяtь predvыbornый material, i neželatelen, kogda trebuet otveta.

Esli uvaženie iskrenne, я ožidaю, čto vы proяvite ego i bez kamer. Pokažite ego v otvetah na profsoюznыe trebovaniя, zaщite rabotnikov ot davleniя, dostoйnoй zarabotnoй plate i gotovnosti vыslušatь kritiku.

Я ne prinimaю razdeleniя na rabočih, udobnыh dlя fotografirovaniя, i rabočih, neudobnыh dlя razgovora. Я ne prinimaю, čtobы dostoinstvo rabotnika zaviselo ot partiйnogo bileta, političeskogo poslušaniя ili gotovnosti učastvovatь v čьeй-libo reklame.

Kak predsedatelь Soюza svobodnыh profsoюzov Serbii, я trebuю, čtobы rabotnik mog zadavatь voprosы, kritikovatь i organizovыvatьsя bez straha pered otvetnыmi repressiяmi. Я trebuю, čtobы učreždeniя zaщiщali ego prava, a ne čtobы političeskaя vlastь opredelяla, kogo vыslušaюt, a kogo nakažut.

Я vsё pomnю. Pomnю zapret na vhod, perevod, poezdki i poslanie, kotoroe uvidel v takom obraщenii. I znaю, čto я ne edinstvennый rabotnik, kotorый pomnit, kak vlastь otnosilasь k nemu bez kamer.

Я budu trebovatь otčёta za vsё: pered graždanami — za političeskie rešeniя, pered nezavisimыm nacionalьnыm pravosudiem — za každoe dokazannoe zloupotreblenie i každoe ustanovlennoe narušenie zakona. Budu trebovatь ustanovitь, kto prinimal rešeniя, kto otdaval rasporяženiя i kto ih ispolnяl.

Я ne trebuю zaranee napisannыh prigovorov. Я trebuю, čtobы nikto ne bыl zaranee zaщiщёn ot otvetstvennosti. Ni dolžnostь, ni bogatstvo, ni partiйnoe položenie ne dolžnы obespečivatь beznakazannostь.

Kamerы uйdut. Я budu pomnitь. Ostanutsя i opublikovannыe materialы, svidetelьstva i dokumentы. Ni odin zavtrak i ni odin tanec pod doždёm ne smogut steretь to, čto я perežil.

https://www.tiktok.com/@sadrija__k05/video/7695328541440773384

Neboйša Aleksič predsedatelь Soюza svobodnыh profsoюzov Serbii

MILLIONAIRE MOCKS THE POOR — WORKERS REMEMBER AFTER THE CAMERAS LEAVE

I watch Siniša Mali having breakfast with the workers of Gradska čistoća and dancing with them in the rain. I see smiles, familiarity and an attempt to present himself as someone who understands working people’s lives. And I remember how I was treated when, as a worker and trade union representative, I wanted to speak with him.

I do not measure attitudes towards workers by a single breakfast or a single video. I measure them by what happens when a worker asks an uncomfortable question, demands their rights and refuses to remain silent.

In 2018, as the then president of the Sloga trade union at GSP Belgrade, I wanted to ask questions about employees’ circumstances and problems at the company during a visit by the then mayor, Siniša Mali. I was denied entry to the Karaburma depot. Instead of an opportunity to speak, I encountered a ban. I was subsequently transferred from a clerical position in the transport department to a lower-ranking job cleaning toilets.

I maintain that I was sent to clean a public toilet in Lipovačka Forest on the personal orders of the then mayor, Siniša Mali. I experienced that transfer as punishment for my trade union activity, public criticism and attempt to ask questions. On the journey to my new workplace and back, I used six bus routes and spent more than three hours travelling.

The media publicly reported on the entry ban and my transfer to toilet-cleaning duties back in 2018. This account did not emerge today in response to a video. I spoke about it while I was experiencing the consequences.

I am not ashamed of honest work. There is no shame in cleaning toilets. People who maintain hygiene perform necessary work and deserve full respect. What is shameful is using a job assignment to punish a trade union representative, isolate them and intimidate other employees.

In my case, the message I perceived was clear: if you ask questions and speak publicly about problems, they will try to break you and show others what awaits them if they speak out.

That is why today I ask Siniša Mali: what has changed? Your attitude towards workers, or your need for their votes?

When I asked for a conversation, I did not encounter the closeness you display today. I was not asking for charity, a personal favour or a photograph. I wanted to discuss the problems of the workers I represented. Now I watch you use a workplace setting to demonstrate how approachable you are.

You welcome one worker when they are suitable for a video, while another is prevented from asking a question. I see hypocrisy in that, and no smile before the camera can conceal it.

I learn the most about a person in power from how they behave when secure in their position. That is when I see whether they regard public office as a duty towards citizens or as permission to look down on them. That is when I see whether they respect someone who challenges them, or are friendly only towards those who do not disrupt the carefully prepared image.

Later courtesy does not erase earlier actions. A campaign breakfast does not undo being prevented from having a conversation. Dancing in the rain does not erase my experience of being transferred to toilet-cleaning duties.

I assess appearances like these as an attempt to improve the government’s image and win workers’ support. I cannot establish from a single video whether anyone fears prison. But I can demand accountability for the treatment of workers and trade union representatives. I can ask why a worker matters when campaign footage is needed, but becomes unwelcome when they demand an answer.

If the respect is sincere, I expect you to demonstrate it without cameras as well. Show it through responses to trade union demands, protection against pressure, decent wages and a willingness to listen to criticism.

I reject the division between workers who are suitable for photographs and workers who are unsuitable for conversation. I reject the idea that a worker’s dignity should depend on party membership, political obedience or a willingness to take part in someone’s promotion.

As President of the Union of Free Trade Unions of Serbia, I demand that workers be able to ask questions, criticise and organise without fear of retaliation. I demand that institutions protect their rights, instead of political power determining who will be heard and who will be punished.

I remember everything. I remember the entry ban, the transfer, the journeys and the message I perceived in that treatment. And I know I am not the only worker who remembers how those in power treated them when the cameras were absent.

I will demand accountability for everything: before the citizens for political decisions, and before an independent national judiciary for every proven abuse and every established violation of the law. I will demand that it be established who made the decisions, who issued the orders and who carried them out.

I do not demand verdicts written in advance. I demand that no one be protected from accountability in advance. Neither office, wealth nor party position should guarantee impunity.

The cameras will leave. I will remember. The published reports, testimony and documents will remain as well. No breakfast and no dance in the rain can erase what I lived through.

https://www.tiktok.com/@sadrija__k05/video/7695328541440773384

Nebojša Aleksić President of the Union of Free Trade Unions of Serbia