MIRKO I SLAVKO SRPSKE POLITIKE

U Srbiji čovek može svašta da doživi, ali da Aleksandar Vučić brani Dragana Đilasa od Borka Stefanovića, e, to je već politička komedija za koju bi i najmaštovitiji scenarista rekao da je preterao.

Kada sam čuo da je Vučić stao u odbranu Đilasa, prvo sam pomislio da je neko pogrešno montirao snimak. Onda sam shvatio da nije montaža. Čovek zaista brani Đilasa! I to onaj isti Vučić koji je godinama političku karijeru gradio i na napadima na Đilasa.

Sad više ne znam ko je kome opozicija, ko je kome vlast, a ko kome politički advokat.

Izgleda da smo dobili Mirka i Slavka srpske politike. Samo još da utvrdimo ko je Mirko, a ko Slavko, ko koga brani i od koga nas zajedno spasavaju.

A sve je počelo kada je Borko Stefanović odlučio da se povuče sa izborne liste svoje stranke i javno podrži studente.

I tu na scenu stupa Aleksandar Vučić, veliki zaštitnik političkog morala, partijske vernosti i, odjednom, Dragana Đilasa.

Vučić je ocenio da je Borko Đilasu zabio nož u leđa, da ga je Đilas hranio, davao mu platu i izdržavao njegovu porodicu.

Zamislite tu scenu.

Aleksandar Vučić brine o tome ko je kome davao platu u Stranci slobode i pravde!

Čovek bi pomislio da je postao predsednik sindikata zaposlenih kod Dragana Đilasa.

Kao predsednik Saveza slobodnih sindikata Srbije, moram da priznam da me je ova iznenadna Vučićeva briga za tuđa primanja gotovo ganula. Samo mi nije jasno zašto toliko energije ne posveti platama radnika, penzijama, obespravljenim zaposlenima i onima koji godinama traže pravdu pred institucijama.

Ali dobro, možda su Đilasove kadrovske muke postale državno pitanje.

Meni je, ipak, najzanimljivije kada Aleksandar Vučić počne da drži predavanja o političkom moralu i izdaji.

Jer, ako je odluka Borka Stefanovića da se povuče sa izborne liste izdaja, šta je onda sa onima koji su napuštali svoje stranke, zadržavali poslaničke mandate i prelazili u druge političke tabore?

Šta je sa onima koji su do juče bili najljući protivnici vlasti, a danas su njeni najglasniji branioci?

Da li je izdaja samo kada neko napusti Đilasovu političku liniju i podrži studente, a vrlina kada neko napusti opoziciju i približi se Vučiću?

Po kojem se to političkom pravilniku meri moral?

Ili je možda jedino pravilo da je svaki prelazak ka Vučiću političko prosvetljenje, a svaki korak ka studentima nacionalna tragedija?

Borko Stefanović nije tražio da mu neko pokloni poslanički mandat. Povukao se sa izborne liste i javno izneo svoj stav. Možemo se sa tim stavom slagati ili ne slagati, ali je to njegovo pravo.

Ni ja ne moram da se slažem sa svakim Borkovim političkim potezom da bih priznao da čovek ima pravo na sopstvenu odluku.

Posebno kada je ta odluka politički neprijatna i za njegovu stranku i za vlast.

A sada dolazimo do onoga što je, po mom mišljenju, suština cele predstave.

Da li Vučića zaista boli Borkova navodna izdaja Đilasa ili ga mnogo više boli to što je Borko podržao studente?

Ja bih rekao da je ovo drugo.

Jer, kada neko iz opozicije pređe na stranu vlasti, to se neretko predstavlja kao odgovorna i državotvorna odluka. Ali kada neko odluči da podrži studente umesto sopstvene izborne liste, odjednom se otvara rasprava o hlebu koji je jeo, plati koju je primao i ruci koja ga je hranila.

Ispada da političar može da promeni stranku, ideologiju, uverenja i političke saveznike, ali ne sme da podrži studente ako se to ne dopada Aleksandru Vučiću.

E, tu nešto ozbiljno nije u redu.

A što se tiče Dragana Đilasa, moram da kažem da mu nimalo ne zavidim.

Godinama ga Vučić napada, a sada ga brani.

I ne znam šta mu je politički neprijatnije.

Mogu samo da zamislim Đilasa kako gleda snimak i misli: „Aleksandre, molim te, nastavi da me napadaš. Lakše ću to objasniti svojim biračima nego tvoju odbranu.“

Ali tu se otvara još jedno pitanje.

Zašto se Aleksandar Vučić toliko bavi unutrašnjim odnosima u Stranci slobode i pravde? Zašto mu je toliko važno šta Borko misli o Đilasu? I zašto je predsedniku Srbije potrebno da javno presuđuje u stranačkim razmiricama svojih političkih protivnika?

I tako smo, izgleda, ipak došli dotle da Vučić i Đilas u srpskoj politici funkcionišu kao sistem spojenih sudova.

Kada jednom politički nivo počne da opada, drugi se pojavi da ga dopuni. Kada jednom zatreba neprijatelj, drugi je tu. A kada zatreba odbrana, evo i nje.

Iz mog ugla, oni su lice i naličje iste političke kovanice. Dve glave jedne političke aždaje koja, kako ja vidim našu političku istoriju od 2000. godine, već više od četvrt veka pije krv ovom narodu.

Naravno, nisu obojica sve to vreme bili na istim funkcijama, ali je politički sistem u kojem su delovali preživeo sve promene vlasti.

Menjale su se vlade, stranke, koalicije, ministri i političke parole. Ali je opstajao model u kojem se građanima neprestano nudi izbor između istih političkih lica, istih sukoba i istih obećanja.

I dok se jedna glava zaklinje da će uništiti drugu, obe nastavljaju da politički žive od istog sukoba.

Jedna drugu optužuje, jedna drugom podiže političku cenu, a građani iznova postaju publika predstave čiji se glavni glumci godinama ne menjaju.

I zato se više i ne čudim kada Vučić brani Đilasa.

Čudio bih se kada bi se njihova politička svađa konačno završila, a Srbija dobila priliku da izađe iz začaranog kruga u kojem se više od četvrt veka vrte isti ljudi, iste optužbe i ista obećanja.

Ne tvrdim da između Vučića i Đilasa postoji bilo kakav tajni dogovor. Za takvu tvrdnju potrebni su dokazi.

Ali za političku ocenu da njihovo dugogodišnje suparništvo održava postojeće podele nije potrebno da budemo svedoci nekog tajnog sastanka.

Dovoljno je da posmatramo političku scenu i postavimo pitanje: kome najviše odgovara da se svaki izbor u Srbiji svede na to da li ste za Vučića ili za Đilasa?

Ja smatram da takav izbor ne odgovara građanima Srbije.

I možda je upravo to ono što ih najviše brine kod studenata: mogućnost da građani prestanu da biraju između dva lica iste kovanice.

Mogućnost da se pojavi politička snaga koja neće pristati da igra ulogu u predstavi čija su pravila napisana mnogo pre njenog dolaska.

Kada politička borba prestane da bude podela na vlast i opoziciju, a postane podela na one koji žele suštinsku promenu sistema i one koji žele da sačuvaju svoje mesto u njemu, mnoge dotadašnje razlike počinju da gube značaj.

Savez slobodnih sindikata Srbije je svoju odluku doneo javno. Podržali smo studente jer smatramo da Srbiji treba promena sistema, a ne samo zamena ljudi na funkcijama.

Nismo tražili političku nagradu za tu odluku, niti smo trgovali svojom podrškom.

I upravo zato mogu slobodno da kažem da me ne zanima ko će u ovoj političkoj predstavi igrati Mirka, a ko Slavka.

Zanima me ko će se boriti za Srbiju u kojoj radnik ne mora da moli za zarađenu platu, penzioner da bira između hrane i lekova, a mlad čovek da napusti zemlju da bi živeo dostojanstveno.

Zanima me ko će omogućiti da institucije služe građanima, a ne partijama.

I ko će konačno shvatiti da Srbija nije privatno vlasništvo ni vlasti ni opozicije.

A Mirko i Slavko?

Neka nastave svoju predstavu.

Samo neka se posle izbora ne ispostavi da su se toliko zaneli braneći jedan drugoga da nisu primetili da je publika napustila salu.

I da su studenti u međuvremenu promenili repertoar.

Jer Srbiji više nisu potrebni politički junaci iz stripova, nego stvarna odgovornost, pravda i promena.

Ako je podrška studentima postala veći politički greh od svih dosadašnjih preletanja, onda problem očigledno nije u Borku Stefanoviću.

Problem je u strahu od onoga što studenti mogu da promene.

I zato, gospodo Mirko i Slavko, možda je vreme da shvatite da Srbija nije strip u kojem ste vas dvojica večiti glavni junaci, a narod statista.

Jer kada narod odluči da zatvori strip, nijedna od dve glave političke aždaje više neće imati kome da prodaje staru priču.

Nebojša Aleksić Predsednik Saveza slobodnih sindikata Srbije

MIRKO I SLAVKO SERBSKOЙ POLITIKI

V Serbii možno uvidetь mnogoe, no kogda Aleksandr Vučič načinaet zaщiщatь Dragana Džilasa ot Borko Stefanoviča, эto uže političeskaя komediя, kotoruю daže samый izobretatelьnый scenarist sčёl bы črezmernoй.

Kogda я uslыšal, čto Vučič vыstupil v zaщitu Džilasa, snačala podumal, čto kto-to nepravilьno smontiroval videozapisь. No okazalosь, čto nikakogo montaža net. Vučič deйstvitelьno zaщiщaet Džilasa! Tot samый Vučič, kotorый godami stroil svoю političeskuю karьeru v tom čisle na napadkah na Džilasa.

Teperь я uže ne ponimaю, kto komu oppoziciя, kto komu vlastь, a kto čeй političeskiй advokat.

Pohože, v serbskoй politike poяvilisь svoi Mirko i Slavko. Ostalosь vыяsnitь, kto iz nih Mirko, kto Slavko, kto kogo zaщiщaet i ot kogo oni vmeste nas spasaюt.

A načalosь vsё s togo, čto Borko Stefanovič rešil otkazatьsя ot učastiя v izbiratelьnom spiske svoeй partii i publično podderžatь studentov.

I tut na scenu vыhodit Aleksandr Vučič — velikiй zaщitnik političeskoй morali, partiйnoй vernosti i, vnezapno, Dragana Džilasa.

Vučič zaяvil, čto Borko nanёs Džilasu udar v spinu, čto Džilas ego kormil, platil emu zarplatu i soderžal ego semью.

Predstavьte sebe эtu scenu.

Aleksandr Vučič bespokoitsя o tom, kto komu platil zarplatu v Partii svobodы i spravedlivosti!

Možno podumatь, čto on stal predsedatelem profsoюza sotrudnikov Dragana Džilasa.

Kak predsedatelь Soюza svobodnыh profsoюzov Serbii, priznaюsь, я počti rastrogan эtoй neožidannoй zabotoй Vučiča o čužih dohodah. Tolьko mne neponяtno, počemu on ne udelяet stolьko že vnimaniя zarplatam rabočih, pensiяm, bespravnыm rabotnikam i lюdяm, kotorыe godami dobivaюtsя spravedlivosti ot gosudarstvennыh institutov.

No, vozmožno, kadrovыe problemы Džilasa teperь stali voprosom gosudarstvennoй važnosti.

Osobenno interesno mne stanovitsя togda, kogda Aleksandr Vučič načinaet čitatь lekcii o političeskoй morali i predatelьstve.

Esli rešenie Borko Stefanoviča otkazatьsя ot učastiя v izbiratelьnom spiske яvlяetsя predatelьstvom, togda kak nazvatь postupki teh, kto pokidal svoi partii, sohranяl deputatskie mandatы i perehodil v drugie političeskie lagerя?

A kak bыtь s temi, kto eщё včera bыl яrostnыm protivnikom vlasti, a segodnя stal odnim iz samыh gromkih eё zaщitnikov?

Počemu uhod ot političeskoй linii Džilasa radi podderžki studentov sčitaetsя predatelьstvom, a sbliženie s Vučičem — dobrodetelью?

Po kakim političeskim pravilam izmerяetsя moralь?

Ili edinstvennoe pravilo zaklюčaetsя v tom, čto každый perehod k Vučiču яvlяetsя političeskim prozreniem, a každый šag v storonu studentov — nacionalьnoй tragedieй?

Borko Stefanovič ne treboval podaritь emu deputatskiй mandat. On otkazalsя ot učastiя v izbiratelьnom spiske i publično izložil svoю poziciю. Mы možem soglašatьsя s neй ili net, no эto ego pravo.

Mne vovse ne obяzatelьno podderživatь každoe političeskoe rešenie Borko, čtobы priznatь ego pravo na samostoяtelьnый vыbor.

Osobenno kogda эtot vыbor neudoben i ego sobstvennoй partii, i vlasti.

I zdesь mы podhodim k tomu, čto, na moй vzglяd, sostavlяet sutь vsego spektaklя.

Deйstvitelьno li Vučiča vozmuщaet predpolagaemoe predatelьstvo Džilasa so storonы Borko ili gorazdo bolьše ego bespokoit to, čto Borko podderžal studentov?

Я sčitaю, čto vtoroe.

Kogda kto-to perehodit iz oppozicii na storonu vlasti, эto neredko predstavlяюt kak otvetstvennoe gosudarstvennoe rešenie. No kogda čelovek rešaet podderžatь studentov vmesto sobstvennogo izbiratelьnogo spiska, vnezapno načinaюtsя razgovorы o hlebe, kotorый on el, zarplate, kotoruю polučal, i ruke, kotoraя ego kormila.

Polučaetsя, čto politik možet menяtь partiю, ideologiю, ubeždeniя i soюznikov, no ne imeet prava podderžatь studentov, esli эto ne nravitsя Aleksandru Vučiču.

I vot zdesь яvno čto-to ne tak.

Čto kasaetsя Dragana Džilasa, priznaюsь, я emu soveršenno ne zaviduю.

Godami Vučič ego atakoval, a teperь zaщiщaet.

Daže ne znaю, čto dlя Džilasa političeski nepriяtnee.

Mogu lišь predstavitь, kak on smotrit эtu zapisь i dumaet: «Aleksandr, požaluйsta, prodolžaй menя kritikovatь. Mne budet gorazdo legče obъяsnitь эto svoim izbiratelяm, čem tvoю zaщitu».

No voznikaet eщё odin vopros.

Počemu Aleksandr Vučič tak interesuetsя vnutrennimi otnošeniяmi v Partii svobodы i spravedlivosti? Počemu emu nastolьko važno, čto Borko dumaet o Džilase? I začem prezidentu Serbii publično vыstupatь sudьёй vo vnutripartiйnыh konfliktah svoih političeskih protivnikov?

I vot, pohože, mы vsё-taki prišli k tomu, čto Vučič i Džilas v serbskoй politike funkcioniruюt kak sistema soobщaющihsя sosudov.

Kogda političeskiй urovenь odnogo načinaet padatь, drugoй poяvlяetsя, čtobы ego vospolnitь. Kogda odnomu nužen vrag, drugoй vsegda rяdom. A kogda trebuetsя zaщita, nahoditsя i zaщitnik.

S moeй točki zreniя, oni — dve storonы odnoй političeskoй medali. Dve golovы odnogo političeskogo drakona, kotorый, esli suditь po moemu vospriяtiю političeskoй istorii Serbii s 2000 goda, uže bolee četverti veka pьёt krovь našego naroda.

Razumeetsя, oni ne zanimali odni i te že dolžnosti na protяženii vsego эtogo vremeni. No političeskaя sistema, v kotoroй oni deйstvovali, perežila vse smenы vlasti.

Menяlisь pravitelьstva, partii, koalicii, ministrы i političeskie lozungi. No sohranяlasь modelь, pri kotoroй graždanam postoяnno predlagaюt vыbiratь meždu odnimi i temi že političeskimi licami, odnimi i temi že konfliktami i obeщaniяmi.

I poka odna golova klяnёtsя uničtožitь druguю, obe prodolžaюt političeski suщestvovatь blagodarя odnomu i tomu že protivostoяniю.

Oni obvinяюt drug druga, povыšaюt političeskuю značimostь drug druga, a graždane snova i snova stanovяtsя zritelяmi spektaklя, glavnыe aktёrы kotorogo godami ostaюtsя neizmennыmi.

Poэtomu я bolьše ne udivlяюsь, kogda Vučič zaщiщaet Džilasa.

Я bы udivilsя, esli bы ih političeskaя ssora nakonec zakončilasь, a Serbiя polučila vozmožnostь vыйti iz zamknutogo kruga, v kotorom bolee četverti veka povtorяюtsя odni i te že imena, obvineniя i obeщaniя.

Я ne utverždaю, čto meždu Vučičem i Džilasom suщestvuet kakoй-libo taйnый dogovor. Dlя takogo utverždeniя neobhodimы dokazatelьstva.

No čtobы ocenitь političeskie posledstviя ih mnogoletnego soperničestva, podderživaющego suщestvuющie razdeleniя, vovse ne obяzatelьno prisutstvovatь na taйnoй vstreče.

Dostatočno nablюdatь za političeskoй scenoй i zadatь vopros: komu bolьše vsego vыgodno, čtobы lюbыe vыborы v Serbii svodilisь k vыboru meždu Vučičem i Džilasom?

Я ubeždёn, čto graždanam Serbii takoй vыbor nevыgoden.

I, vozmožno, imenno эto bolьše vsego bespokoit ih v studenčeskom dviženii: perspektiva togo, čto graždane perestanut vыbiratь meždu dvumя storonami odnoй medali.

Vozmožnostь poяvleniя političeskoй silы, kotoraя otkažetsя igratь po pravilam spektaklя, napisannыm zadolgo do eё poяvleniя.

Kogda političeskaя borьba perestaёt bыtь protivostoяniem vlasti i oppozicii, a prevraщaetsя v protivostoяnie storonnikov realьnыh sistemnыh peremen i teh, kto hočet sohranitь svoё položenie, mnogie prežnie različiя terяюt smыsl.

Soюz svobodnыh profsoюzov Serbii prinяl svoё rešenie otkrыto. Mы podderžali studentov, potomu čto ubeždenы: Serbii neobhodima smena sistemы, a ne prostaя zamena lюdeй na gosudarstvennыh dolžnostяh.

Mы ne trebovali političeskogo voznagraždeniя za эtu poziciю i ne torgovali svoeй podderžkoй.

I imenno poэtomu я mogu otkrыto skazatь, čto menя ne interesuet, komu v эtom političeskom spektakle dostanetsя rolь Mirko, a komu — Slavko.

Menя interesuet, kto budet borotьsя za Serbiю, v kotoroй rabočiй ne dolžen vыprašivatь zarabotannuю zarplatu, pensioner — vыbiratь meždu edoй i lekarstvami, a molodoй čelovek — pokidatь stranu radi dostoйnoй žizni.

Menя interesuet, kto obespečit rabotu gosudarstvennыh institutov v interesah graždan, a ne partiй.

I kto nakonec poйmёt, čto Serbiя ne яvlяetsя častnoй sobstvennostью ni vlasti, ni oppozicii.

A Mirko i Slavko?

Pustь prodolžaюt svoй spektaklь.

Tolьko bы posle vыborov ne okazalosь, čto oni nastolьko uvleklisь vzaimnoй zaщitoй, čto ne zametili, kak zriteli pokinuli zal.

I čto studentы tem vremenem izmenili repertuar.

Potomu čto Serbii bolьše ne nužnы političeskie geroi iz komiksov. Eй nužnы nastoящaя otvetstvennostь, spravedlivostь i peremenы.

Esli podderžka studentov stala bolee tяžkim političeskim grehom, čem vse prežnie perehodы iz odnoй partii v druguю, značit, problema яvno ne v Borko Stefanoviče.

Problema v strahe pered tem, čto studentы sposobnы izmenitь.

Poэtomu, gospoda Mirko i Slavko, vozmožno, vam pora ponяtь, čto Serbiя — ne komiks, v kotorom vы oba večno igraete glavnыe roli, a narod ostaёtsя massovkoй.

Potomu čto kogda narod rešit zakrыtь эtot komiks, ni odnoй iz dvuh golov političeskogo drakona bolьše nekomu budet prodavatь staruю istoriю.

Neboйša Aleksič Predsedatelь Soюza svobodnыh profsoюzov Serbii

MIRKO AND SLAVKO OF SERBIAN POLITICS

In Serbia, you can witness almost anything. But when Aleksandar Vučić starts defending Dragan Đilas against Borko Stefanović, we have entered the territory of political comedy that even the most imaginative screenwriter would consider excessive.

When I heard that Vučić had come to Đilas's defense, my first thought was that someone had manipulated the video. Then I realized it was genuine. The man was actually defending Đilas! The very same Vučić who had spent years building his political career partly on attacking him.

Now I can hardly tell who is the opposition, who is in power, and who has become whose political lawyer.

Apparently, Serbian politics has found its own Mirko and Slavko. All that remains is to establish which one is Mirko, which one is Slavko, who is defending whom, and from whom they are supposedly saving us.

It all began when Borko Stefanović decided to withdraw from his party's electoral list and publicly support the students.

And onto the stage stepped Aleksandar Vučić, the great guardian of political morality, party loyalty and, suddenly, Dragan Đilas.

Vučić claimed that Borko had stabbed Đilas in the back, that Đilas had fed him, paid his salary and supported his family.

Just imagine the scene.

Aleksandar Vučić is concerned about who paid whose salary in the Party of Freedom and Justice!

You might think he had become the president of the trade union representing Dragan Đilas's employees.

As President of the Union of Free Trade Unions of Serbia, I must admit that I am almost touched by Vučić's sudden concern for other people's incomes. I simply cannot understand why he does not devote the same energy to workers' wages, pensions, employees deprived of their rights, and citizens who have spent years seeking justice from state institutions.

But perhaps Đilas's personnel problems have now become a matter of national importance.

What interests me most, however, is when Aleksandar Vučić starts delivering lectures on political morality and betrayal.

If Borko Stefanović's decision to withdraw from an electoral list amounts to betrayal, what should we call the actions of those who left their parties, retained their parliamentary mandates, and crossed into other political camps?

What about those who were among the fiercest critics of the government yesterday but have become its loudest defenders today?

Is it betrayal only when someone abandons Đilas's political line and supports the students, while leaving the opposition and moving closer to Vučić is considered a virtue?

By what political rulebook is morality measured?

Or is the only rule that every move toward Vučić represents political enlightenment, while every step toward the students amounts to a national tragedy?

Borko Stefanović did not demand that anyone hand him a parliamentary seat. He withdrew from the electoral list and publicly expressed his position. We may agree or disagree with that position, but it is his right.

I do not have to agree with every political decision Borko makes to acknowledge his right to make his own choices.

Especially when those choices are politically uncomfortable for both his own party and the government.

And now we come to what I believe is the essence of this entire performance.

Is Vučić truly upset about Borko's alleged betrayal of Đilas, or is he far more disturbed by the fact that Borko supported the students?

I believe it is the latter.

When someone moves from the opposition toward the government, that decision is often presented as responsible and statesmanlike. But when someone decides to support the students rather than remain on their party's electoral list, suddenly there is a public discussion about the bread they ate, the salary they received, and the hand that fed them.

Apparently, a politician may change parties, ideology, convictions and political allies, but must not support the students if Aleksandar Vučić disapproves.

Something is seriously wrong with that picture.

As for Dragan Đilas, I must say I do not envy him.

For years, Vučić attacked him. Now he is defending him.

I am not sure which is more politically uncomfortable for Đilas.

I can only imagine him watching the recording and thinking: "Aleksandar, please, go back to attacking me. It will be much easier to explain that to my voters than your defense."

But another question arises.

Why is Aleksandar Vučić so concerned with the internal affairs of the Party of Freedom and Justice? Why does it matter so much to him what Borko thinks about Đilas? And why does the President of Serbia feel the need to publicly arbitrate disputes within the parties of his political opponents?

And so, it seems, we have finally reached the point where Vučić and Đilas function in Serbian politics like a system of communicating vessels.

When the political level of one begins to fall, the other appears to replenish it. When one needs an enemy, the other is available. And when a defense is needed, suddenly there is a defender.

From my perspective, they are two sides of the same political coin. Two heads of the same political dragon which, as I interpret Serbia's political history since 2000, has been draining the lifeblood of this nation for more than a quarter of a century.

Of course, they have not both held the same positions throughout that entire period. But the political system in which they operated has survived every change of government.

Governments, parties, coalitions, ministers and political slogans have changed. Yet the model has endured: citizens are repeatedly offered a choice between the same political figures, the same conflicts and the same promises.

And while one head swears it will destroy the other, both continue to draw their political existence from the same confrontation.

They accuse one another, increase one another's political relevance, and once again turn citizens into spectators of a performance whose leading actors never seem to change.

That is why I am no longer surprised when Vučić defends Đilas.

I would be surprised if their political quarrel finally ended and Serbia had an opportunity to escape the vicious circle in which the same people, accusations and promises have been recycled for more than twenty-five years.

I am not claiming that Vučić and Đilas have any secret agreement. Such a claim would require evidence.

But one does not need to witness a secret meeting to form a political judgment about how their longstanding rivalry perpetuates existing divisions.

It is enough to observe the political landscape and ask a simple question: who benefits most when every election in Serbia is reduced to a choice between Vučić and Đilas?

I believe that such a choice does not serve the citizens of Serbia.

And perhaps that is precisely what worries them most about the students: the possibility that citizens will stop choosing between two sides of the same coin.

The possibility that a political force may emerge which refuses to perform in a play whose rules were written long before it arrived.

When political competition ceases to be a contest between government and opposition and instead becomes a choice between those seeking genuine systemic change and those determined to preserve their positions, many of the old political distinctions begin to lose their meaning.

The Union of Free Trade Unions of Serbia made its decision publicly. We supported the students because we believe Serbia needs a change of system, not merely a change of individuals holding public office.

We sought no political reward for that decision, nor did we bargain away our support.

And that is precisely why I can say openly that I do not care who plays Mirko and who plays Slavko in this political performance.

What matters to me is who will fight for a Serbia where workers do not have to beg for wages they have already earned, pensioners do not have to choose between food and medicine, and young people do not have to leave their country in search of a dignified life.

What matters to me is who will ensure that institutions serve citizens rather than political parties.

And who will finally understand that Serbia is not the private property of either the government or the opposition.

And Mirko and Slavko?

Let them continue their performance.

They should simply make sure that, after the elections, they do not discover they were so absorbed in defending one another that they failed to notice the audience had left the theater.

And that the students had changed the entire program in the meantime.

Because Serbia no longer needs political comic-book heroes. It needs genuine accountability, justice and change.

If supporting the students has become a greater political sin than all the previous acts of party-switching, then the problem is clearly not Borko Stefanović.

The problem is fear of what the students may change.

So, gentlemen Mirko and Slavko, perhaps it is time to understand that Serbia is not a comic book in which the two of you are eternal heroes while the people remain mere extras.

Because when the people decide to close that comic book, neither head of the political dragon will have anyone left to sell the same old story to.

Nebojša Aleksić President of the Union of Free Trade Unions of Serbia