Nije problem što Miša Božić vređa mene.

Nije problem što Miša Božić vređa mene. Problem je što čovek koji se predstavlja kao sindikalac nema političku kulturu da razume da je sindikalna borba postojala i pre njega, i da se prema ljudima koji su je vodili ne odnosi kao kafanski nasilnik. Miša Božić je danas lice i naličje onoga u šta je USS „Sloga" pretvorena. Sloga u JKP GSP Beograd nije nastala onog dana kada je on odlučio da sebe doživi kao velikog sindikalca. Pre njega su za tu Slogu ljudi ginuli — trpeli pritiske, napade, pretnje, premeštaje, policijske pozive i javne obračune sa moćnicima, u daleko težem vremenu kada o tome nije bilo lako ni progovoriti. To poštovanje Miša Božić nema. Zato nije najveći problem što je Miša politički needukovan. Veći problem je što mu Željko Veselinović nije objasnio neke osnovne stvari: da sindikalna istorija ne počinje od poverenika koji danas glumi hrabrost na mrežama, da se sindikalna borba ne svodi na uvrede i lojalističko branjenje vođe, i da se ljudi koji su za Slogu nešto uradili ne tretiraju kao potrošna roba. Ali kako da mu to objasni Željko, kada je upravo to njegov stil? Iskoristi čoveka, uzmi šta ti treba, pa ga pusti niz vodu. Dok si koristan — dobar si. Kada prestaneš — postaješ „opstruktivan" i „problematičan". Miša danas govori ono što Željko ne sme da kaže lično: poverenik se istura napred, vođa ostaje iza zavese. Samo naivni Miša ne vidi da je u tom sistemu on sledeći na prodaju. Danas brani vođu — sutra će, ako zatreba, i sam biti pušten niz vodu. Zato ovo nije lična svađa. Ovo je slika jednog sindikalnog propadanja: nekada borci za Juru, danas sendviči za Đuru. Od odbrane radnika do pratnje svake vlasti koja im trenutno odgovara. Sindikalna borba nije kafanska tuča. Sindikalna borba je odgovornost, znanje, hrabrost, pamćenje i poštovanje prema onima koji su je vodili pre tebe. Upravo toga kod Miše Božića i Željka Veselinovića nema ni u tragovima.

Nebojša Aleksić, predsednik Saveza slobodnih sindikata Srbije

Ne problema v tom, čto Miša Božič oskorblяet menя.

Problema v tom, čto čelovek, kotorый predstavlяet sebя profsoюznыm deяtelem, ne imeet političeskoй kulьturы, čtobы ponяtь: profsoюznaя borьba suщestvovala i do nego, i k lюdяm, kotorыe eё veli, nelьzя otnositьsя kak k učastniku kabackoй draki. Miša Božič segodnя — lico i iznanka togo, vo čto prevraщena USS «Sloga». «Sloga» v JKP GSP Belgrad voznikla ne v tot denь, kogda on rešil sčitatь sebя velikim profsoюznikom. Do nego za эtu «Slogu» lюdi žertvovali soboй — terpeli davlenie, napadki, ugrozы, perevodы, vыzovы v policiю i publičnыe stolknoveniя s vliяtelьnыmi lюdьmi, v kuda bolee tяžёloe vremя, kogda ob эtom bыlo neprosto daže zagovoritь. Эtogo uvaženiя u Miši Božiča net. Poэtomu glavnaя problema ne v tom, čto Miša političeski neobrazovan. Bolьšaя problema v tom, čto Želьko Veselinovič ne obъяsnil emu эlementarnыh veщeй: čto profsoюznaя istoriя ne načinaetsя s doverennogo lica, izobražaющego segodnя smelostь v socsetяh; čto profsoюznaя borьba ne svoditsя k oskorbleniяm i loяlьnoй zaщite lidera; i čto lюdeй, kotorыe čto-to sdelali dlя «Slogi», ne ispolьzuюt kak rashodnый material. No kak Želьko obъяsnit emu эto, esli imenno takov ego sobstvennый stilь? Ispolьzovatь čeloveka, vzяtь nužnoe i pustitь ego po tečeniю. Poka tы polezen — tы horoš. Kak tolьko perestaёšь — stanovišьsя «obstruktivnыm» i «problemnыm». Miša segodnя govorit to, čto Želьko ne smeet skazatь lično: doverennoe lico vыstavlяюt vperёd, a lider ostaёtsя za kulisami. Tolьko naivnый Miša ne vidit, čto v эtoй sisteme on sleduющiй na prodažu. Segodnя on zaщiщaet lidera — a zavtra, esli ponadobitsя, ego samogo pustяt po tečeniю. Poэtomu эto ne ličnaя ssora. Эto kartina profsoюznogo raspada: kogda-to borcы za «Юru», segodnя sэndviči dlя Džuro. Ot zaщitы rabotnikov do obslugi lюboй vlasti, kotoraя im v dannый moment vыgodna. Profsoюznaя borьba — эto ne kabackaя draka. Profsoюznaя borьba — эto otvetstvennostь, znanie, smelostь, pamяtь i uvaženie k tem, kto vёl eё do tebя. Imenno эtogo u Miši Božiča i Želьko Veselinoviča net i v pomine.

Neboйša Aleksič, predsedatelь Soюza svobodnыh profsoюzov Serbii

The problem is not that Miša Božić insults me.

The problem is that a man who presents himself as a trade unionist lacks the political culture to understand that trade union struggle existed before him, and that the people who led it are not to be treated like targets in a tavern brawl. Miša Božić today is the face and the reverse side of what USS Sloga has been turned into. Sloga in JKP GSP Belgrade did not begin on the day he decided to see himself as a great trade unionist. Before him, people put everything on the line for that Sloga — they endured pressure, attacks, threats, transfers, police summons and public confrontations with powerful figures, in a far harder time when it was not even easy to speak of such things. That respect is what Miša Božić lacks. So the biggest problem is not that Miša is politically uneducated. The bigger problem is that Željko Veselinović failed to explain a few basic things to him: that trade union history does not begin with a local representative performing courage on social media; that union struggle is not reduced to insults and loyalist defense of a leader; and that people who have done something for Sloga are not treated as disposable material. But how could Željko explain that to him, when this is precisely his own style? Use a man, take what you need, then let him sink. While you are useful, you are good. The moment you are not, you become "obstructive" and "problematic." Today Miša says what Željko does not dare say himself: the representative is pushed to the front while the leader stays behind the curtain. Only the naive Miša fails to see that in this system he is the next to be sold. Today he defends the leader — tomorrow, if need be, he too will be cast overboard. This, then, is not a personal quarrel. It is the picture of a trade union's decline: once fighters for Jura, today sandwiches for Đuro. From defending workers to trailing after whatever authority suits them at the moment. Trade union struggle is not a tavern brawl. Trade union struggle is responsibility, knowledge, courage, memory and respect for those who led it before you. That is precisely what Miša Božić and Željko Veselinović do not have even a trace of.

Nebojša Aleksić, President of the Union of Free Trade Unions of Serbia