OD VUKA DRAŠKOVIĆA I DRAGOLJUBA STOŠIĆA DO DRAGANA ĐILASA I ŽELJKA VESELINOVIĆA – LJUDI OD KOJIH JE NEBOJŠA ALEKSIĆ UČIO

U politiku sam ušao verujući da se stvari mogu menjati. U sindikalizam sam ušao verujući da čovek ima obavezu da stane ispred radnika onda kada je radniku najteže. Danas, posle više od tri decenije politike, sindikalne borbe, štrajkova, izbora, savezništava, sukoba, sudova, pobeda i poraza, znam da ni politika ni sindikalizam nisu onakvi kakvim ih čovek zamišlja kada je mlad. Politika nije samo borba ideja. Ona je i borba interesa. Sindikalizam nije samo govor o radničkim pravima. On se meri onda kada zbog tih prava treba nešto rizikovati. Tokom svih tih godina upoznao sam mnogo ljudi. Sa nekima sam ostao blizak, sa nekima sam se politički razišao, a sa nekima sam ušao u ozbiljne sukobe. Ali jednu stvar nikada nisam želeo da radim: da naknadno prepravljam sopstvenu prošlost. Od ljudi sa kojima sam se razišao takođe sam učio. Ponekad i više nego od onih sa kojima sam ostao u dobrim odnosima.

POLITIKA – MOJ POČETAK 1990. GODINE

Moj politički put počeo je 1990. godine u Srpskom pokretu obnove. To je bilo vreme kada smo verovali da prisustvujemo istoriji. Posle decenija jednopartijskog sistema dolazilo je višestranačje. Ulice su bile pune politike, strasti, nade i sukoba. Jedan od ljudi od kojih sam tada mnogo naučio bio je Vuk Drašković. Danas ne delim sve njegove političke stavove i ne bih podržao sve odluke koje je tokom svoje političke karijere donosio. Ali bilo bi nečasno da zbog toga kažem da od njega nisam ništa naučio. Naučio sam koliko je u politici važna reč. Kako jedan govor može da pokrene hiljade ljudi. Kako se ideja pretvara u političku energiju. I naučio sam da političko uverenje ponekad ima ličnu cenu. To je bila moja prva politička škola.

JAVNO KOMUNALNO PREDUZEĆE GRADSKO SAOBRAĆAJNO PREDUZEĆE „BEOGRAD“ – MOJA ŠKOLA SINDIKALIZMA

Kada sam se 1993. godine zaposlio u sektoru bezbednosti Javnog komunalnog preduzeća Gradsko saobraćajno preduzeće „Beograd“, nisam mogao da znam koliko će to preduzeće obeležiti moj život. Tamo nisam učio sindikalizam iz knjiga. Gledao sam ga uživo. Upoznao sam Fadila Bombića. Upoznao sam pokojnog Dragoljuba Stošića. Fadil Bombić je predvodio sindikalno organizovanje radnika fizičko-tehničkog obezbeđenja i protivpožarne zaštite. Od njega sam učio šta znači istrajati onda kada borba za radnika prestane da bude samo funkcija i postane lični rizik. Dragoljub Stošić bio je predsednik Sindikata vozača Javnog komunalnog preduzeća Gradsko saobraćajno preduzeće „Beograd“ i predsednik Unije slobodnih sindikata Jugoslavije. Njegovo ime ostalo je vezano za veliki štrajk 1996. godine. Od njega sam naučio nešto što me prati do danas: lako je biti sindikalac dok te niko ne dira. Pravi ispit počinje kada stignu pritisak, otkaz, policija, sud ili zatvor. Tada se vidi da li je sindikalizam bio profesija, funkcija ili uverenje. To je škola iz koje sam potekao. Štrajk. Otkaz. Sud. Policija. Zatvor. I lična cena borbe.

PROFESOR DOKTOR DRAGAN TANČIĆ – ČOVEK OD KOGA SAM UČIO SISTEM

U mom profesionalnom razvoju važno mesto ima profesor doktor Dragan Tančić. Karijeru je gradio u sistemu bezbednosti Javnog komunalnog preduzeća Gradsko saobraćajno preduzeće „Beograd“, od poslova protivpožarne zaštite i bezbednosti do rukovodećih funkcija. Bio je jedan od mojih profesionalnih nadređenih. Od njega sam učio nešto drugačije od onoga što sam učio na ulici, u štrajku ili u političkoj kampanji. Učio sam kako funkcioniše sistem. Kako funkcioniše organizacija. Kako se posmatraju bezbednost, odgovornost i hijerarhija. Kasnije je profesor doktor Dragan Tančić nastavio akademsku karijeru u oblastima politike, bezbednosti i metodologije istraživanja. Za mene je ostao jedan od ljudi koji su imali stvarni uticaj na moje profesionalno formiranje.

ŽELJKO VESELINOVIĆ – I UČITELj I KASNIJE PROTIVNIK

Nekoliko godina predvodio sam organizaciju Udruženih sindikata Srbije „Sloga“ u Javnom komunalnom preduzeću Gradsko saobraćajno preduzeće „Beograd“. U tom periodu sarađivao sam sa Željkom Veselinovićem, predsednikom Udruženih sindikata Srbije „Sloga“. Danas smo daleko jedan od drugog. Imali smo teške sukobe. Između nas postoje političke, sindikalne i lične razlike. Ali to ne menja jednu činjenicu: od Željka Veselinovića sam učio. Naučio sam kako se gradi sindikalna organizacija. Kako se radnička tema iz fabričkog kruga ili preduzeća prenosi u javnost. Kako sindikat može da prestane da bude samo servis za pravnu pomoć i postane politički i društveno relevantan faktor. Ali sam kroz taj odnos naučio još nešto, možda i važnije. Zajednički cilj nije isto što i zajednički interes. Možete godinama stajati na istoj strani. Možete se boriti protiv istog protivnika. Možete potpisivati ista saopštenja i nastupati zajedno. A onda jednog dana shvatite da ste do iste raskrsnice stigli iz potpuno različitih razloga. Naša saradnja okončana je 2020. godine, kada me je Željko Veselinović SMS porukom obavestio da sam isključen iz Udruženih sindikata Srbije „Sloga“. Ni to neću brisati iz svoje biografije. Ni dobre godine saradnje. Ni način na koji su se završile. I jedno i drugo je deo iskustva.

DRAGAN ĐILAS – ŠKOLA VELIKE POLITIKE

Posebno poglavlje mog političkog života predstavlja saradnja sa Draganom Đilasom. Na izborima za Skupštinu grada Beograda 2018. godine bio sam kandidat na izbornoj listi „Dragan Đilas – Beograd odlučuje, ljudi pobeđuju“. Zajedno smo nastupali u javnosti i govorili o problemima u Javnom komunalnom preduzeću Gradsko saobraćajno preduzeće „Beograd“. Kasnije sam bio deo političkog okruženja iz kojeg je nastao Savez za Srbiju, a učestvovao sam i u političkom delovanju Stranke slobode i pravde u vreme njenog formiranja. Iz tog perioda poneo sam dragoceno iskustvo. Iz neposredne blizine sam video kako izgleda velika politička kampanja. Kako funkcioniše ozbiljna politička organizacija. Kako se donose odluke. Kako se grade savezi. I kako se ti savezi raspadaju. I ova saradnja okončana je SMS porukom. Dragan Đilas me je tako obavestio da je prestalo moje članstvo i saradnja sa Strankom slobode i pravde. Tako su dve velike političko-sindikalne epizode mog života, sa Željkom Veselinovićem i Draganom Đilasom, okončane gotovo identično. SMS porukom. Možda bi neko drugi posle toga pokušao da prepiše sopstvenu prošlost i kaže da ti ljudi nikada nisu bili važni. Ja to neću raditi. Bili su važni. Od njih sam učio. A onda smo se razišli. To je život.

ZAHVALNOST NE ZNAČI POKORNOST

Tokom više od tri decenije političkog i sindikalnog života pravio sam dobre procene. Pravio sam i loše. Nekim ljudima sam verovao više nego što bih im verovao danas. Neka savezništva trajala su kraće nego što sam očekivao. Neka su se završila mnogo gore nego što sam mogao da pretpostavim. Ali nikada nisam prihvatio ideju da zahvalnost znači pokornost. Mogu biti zahvalan čoveku za ono što sam od njega naučio, a da mu se danas politički suprotstavljam. Mogu priznati nečiju zaslugu, a da ne prihvatam njegovu današnju politiku. Zahvalan sam Vuku Draškoviću za prvu političku školu. Zahvalan sam Fadilu Bombiću za lekciju radničke solidarnosti i istrajnosti. Zahvalan sam pokojnom Dragoljubu Stošiću za primer čoveka koji je bio spreman da zbog radnika plati ličnu cenu. Zahvalan sam profesoru doktoru Draganu Tančiću za profesionalno znanje, disciplinu i razumevanje sistema. Zahvalan sam Željku Veselinoviću za godine saradnje i za sve što sam od njega mogao da naučim o izgradnji sindikalne organizacije, javnom delovanju i odnosu sindikata i politike. Zahvalan sam Draganu Đilasu za iskustvo velike političke kampanje, opozicionog saveza i stvarne politike. To što smo se kasnije razišli ne briše ono što je bilo pre toga. Ali ni ono što je bilo pre toga ne obavezuje me da danas ćutim o našim razlikama.

NAJSKUPLJA LEKCIJA

Posle svega, jedna lekcija mi je važnija od svih drugih: sindikat koji svoju sudbinu veže za jednu stranku ili jednog političkog lidera prestaje da bude slobodan. Sindikat mora da razgovara sa politikom. Mora da pregovara. Mora da vrši pritisak. Mora da traži saveznike za zakone, radnička prava i društvene promene. Ali ne sme da postane ničije vlasništvo. Ni vlasti. Ni opozicije. Ni jednog političkog lidera. Dragoljub Stošić me je učio kako se podnosi udarac vlasti. Fadil Bombić kako se istrajava. Profesor doktor Dragan Tančić kako funkcioniše sistem. Vuk Drašković kako se ljudi pokreću političkom idejom. Željko Veselinović kako sindikat postaje javni i politički faktor. Dragan Đilas kako izgleda velika politička organizacija iznutra. A život me je naučio poslednjoj lekciji: od svih možeš nešto da naučiš, ali svoju slobodu ne smeš da predaš nikome. Iz tog iskustva je 31. marta 2021. godine nastao Savez slobodnih sindikata Srbije. Ne kao pokušaj da zaboravim sve što je bilo pre njega. Nego upravo suprotno. Kao rezultat svega što sam do tada prošao. Ne brišem ljude iz svoje prošlosti. Ne menjam biografiju kada se politički odnosi promene. Ne tvrdim da su svi sa kojima sam se razišao odjednom postali bezvredni. Čovek ne uči samo od prijatelja. Ne uči samo od pobeda. I ne uči samo od onih koji ostanu pored njega do kraja. Ponekad najskuplje i najvažnije lekcije dobijemo upravo od onih sa kojima se na kraju najteže raziđemo. Zato mogu mirno da kažem: hvala svima. I učiteljima. I saborcima. I bivšim saveznicima. I današnjim protivnicima. Od svakoga sam poneo nešto. A svoje zaključke sam morao da donesem sam.

Aleksić Nebojša predsednik Saveza slobodnih sindikata Srbije

OT VUKA DRAŠKOVIČA I DRAGOLЮBA STOŠIČA DO DRAGANA DŽILASA I ŽELЬKO VESELINOVIČA – LЮDI, U KOTORЫH Я UČILSЯ

Я prišёl v politiku s veroй v to, čto veщi možno menяtь. V profsoюznoe dviženie я prišёl s ubeždeniem, čto čelovek obяzan vstatь pered rabočimi imenno togda, kogda im tяželee vsego. Segodnя, posle bolee čem trёh desяtiletiй politiki, profsoюznoй borьbы, zabastovok, vыborov, soюzov, konfliktov, sudebnыh processov, pobed i poraženiй, я ponimaю: ni politika, ni profsoюznaя deяtelьnostь ne vыglяdяt tak, kak ih predstavlяet sebe molodoй čelovek. Politika – эto ne tolьko borьba ideй. Эto takže borьba interesov. Profsoюznaя deяtelьnostь – эto ne tolьko razgovorы o pravah rabotnikov. Eё nastoящaя cena stanovitsя vidna togda, kogda radi эtih prav prihoditsя čem-to riskovatь. Za эti godы я vstretil mnogih lюdeй. S nekotorыmi я sohranil horošie otnošeniя. S nekotorыmi političeski razošёlsя. S nekotorыmi okazalsя v serьёznom konflikte. No odnogo я nikogda ne hotel delatь – perepisыvatь sobstvennoe prošloe zadnim čislom. Я učilsя i u teh, s kem vposledstvii razošёlsя. Inogda daže bolьše, čem u teh, s kem sohranil horošie otnošeniя.

POLITIKA – MOЁ NAČALO V 1990 GODU

Moй političeskiй putь načalsя v 1990 godu v Serbskom dviženii obnovleniя. Эto bыlo vremя, kogda nam kazalosь, čto mы prisutstvuem pri istorii. Posle desяtiletiй odnopartiйnoй sistemы vozvraщalasь mnogopartiйnostь. Ulicы bыli napolnenы politikoй, strastью, nadeždoй i konfliktami. Odnim iz lюdeй, u kotorыh я togda mnogomu naučilsя, bыl Vuk Draškovič. Segodnя я ne razdelяю vse ego političeskie vzglяdы i ne podderžal bы každoe rešenie, kotoroe on prinimal na protяženii svoeй političeskoй karьerы. No bыlo bы nečestno utverždatь, čto я u nego ničemu ne naučilsя. Я ponяl, naskolьko važna v politike sila slova. Kak odna rečь možet podnяtь tыsяči lюdeй. Kak ideя prevraщaetsя v političeskuю эnergiю. I čto za političeskie ubeždeniя inogda prihoditsя platitь ličnuю cenu. Эto bыla moя pervaя političeskaя škola.

GORODSKOE KOMMUNALЬNOE PREDPRIЯTIE «GORODSKOE TRANSPORTNOE PREDPRIЯTIE BELGRAD» – MOЯ ŠKOLA PROFSOЮZNOGO DVIŽENIЯ

Kogda v 1993 godu я prišёl rabotatь v sektor bezopasnosti Gorodskogo kommunalьnogo predpriяtiя «Gorodskoe transportnoe predpriяtie Belgrad», я eщё ne mog znatь, naskolьko silьno эto predpriяtie povliяet na vsю moю žiznь. Profsoюznoй deяtelьnosti я učilsя tam ne po knigam. Я videl eё v realьnoй žizni. Я poznakomilsя s Fadilom Bombičem. Я poznakomilsя s pokoйnыm Dragolюbom Stošičem. Fadil Bombič rukovodil profsoюznoй organizacieй rabotnikov fiziko-tehničeskoй ohranы i protivopožarnoй zaщitы. U nego я učilsя tomu, čto značit prodolžatь borьbu togda, kogda zaщita rabotnika perestaёt bыtь prosto dolžnostnoй obяzannostью i stanovitsя ličnыm riskom. Dragolюb Stošič bыl predsedatelem Profsoюza voditeleй Gorodskogo kommunalьnogo predpriяtiя «Gorodskoe transportnoe predpriяtie Belgrad» i predsedatelem Soюza svobodnыh profsoюzov Юgoslavii. Ego imя svяzano s krupnoй zabastovkoй 1996 goda. Ot nego я usvoil urok, kotorый pomnю do sih por: legko bыtь profsoюznыm deяtelem, poka tebя nikto ne trogaet. Nastoящiй эkzamen načinaetsя togda, kogda prihodяt davlenie, uvolьnenie, policiя, sud ili tюrьma. Imenno togda stanovitsя ponяtno, bыl li profsoюz dlя tebя professieй, dolžnostью ili ubeždeniem. Takova škola, iz kotoroй я vыšel. Zabastovka. Uvolьnenie. Sud. Policiя. Tюrьma. I ličnaя cena borьbы.

PROFESSOR DOKTOR DRAGAN TANČIČ – ČELOVEK, U KOTOROGO Я UČILSЯ PONIMATЬ SISTEMU

Osoboe mesto v moёm professionalьnom stanovlenii zanimaet professor doktor Dragan Tančič. On stroil karьeru v sisteme bezopasnosti Gorodskogo kommunalьnogo predpriяtiя «Gorodskoe transportnoe predpriяtie Belgrad», proйdя putь ot rabotы v sfere požarnoй i obщeй bezopasnosti do rukovodящih dolžnosteй. On bыl odnim iz moih professionalьnыh rukovoditeleй. U nego я učilsя ne tomu, čemu učat ulica, zabastovka ili predvыbornaя kampaniя. Я učilsя ponimatь sistemu. Ponimatь organizaciю. Ponimatь bezopasnostь, otvetstvennostь i ierarhiю. Pozdnee professor doktor Dragan Tančič prodolžil akademičeskuю karьeru v oblastяh politiki, bezopasnosti i metodologii issledovaniй. Dlя menя on ostaёtsя odnim iz lюdeй, realьno povliяvših na moё professionalьnoe stanovlenie.

ŽELЬKO VESELINOVIČ – I UČITELЬ, I POZDNEE PROTIVNIK

V tečenie neskolьkih let я vozglavlяl organizaciю Obъedinёnnыh profsoюzov Serbii «Sloga» v Gorodskom kommunalьnom predpriяtii «Gorodskoe transportnoe predpriяtie Belgrad». V эtot period я sotrudničal s Želьko Veselinovičem, predsedatelem Obъedinёnnыh profsoюzov Serbii «Sloga». Segodnя mы daleko drug ot druga. Meždu nami bыli tяžёlыe konfliktы. U nas suщestvuюt političeskie, profsoюznыe i ličnыe raznoglasiя. No эto ne menяet odnogo fakta: u Želьko Veselinoviča я učilsя. Я učilsя stroitь profsoюznuю organizaciю. Vыvoditь rabočie problemы za predelы predpriяtiя v publičnoe prostranstvo. Prevraщatь profsoюz iz strukturы юridičeskoй pomoщi v obщestvenno i političeski značimый faktor. No blagodarя эtim otnošeniяm я usvoil i drugoй, vozmožno eщё bolee važnый urok. Obщaя celь – ne to že samoe, čto obщiй interes. Možno godami stoяtь na odnoй storone. Borotьsя protiv odnogo protivnika. Podpisыvatь odinakovыe zaяvleniя. Vыstupatь vmeste. A zatem odnaždы ponяtь, čto k odnoй i toй že razvilke vы prišli po soveršenno raznыm pričinam. Naše sotrudničestvo zaveršilosь v 2020 godu, kogda Želьko Veselinovič SMS-soobщeniem uvedomil menя o moёm isklюčenii iz Obъedinёnnыh profsoюzov Serbii «Sloga». Эtu častь svoeй biografii я tože ne sobiraюsь stiratь. Ni horošie godы sotrudničestva. Ni sposob, kotorыm oni zaveršilisь. I to, i drugoe – opыt.

DRAGAN DŽILAS – ŠKOLA BOLЬŠOЙ POLITIKI

Otdelьnoй glavoй moeй političeskoй žizni stalo sotrudničestvo s Draganom Džilasom. Na vыborah v Skupщinu goroda Belgrada v 2018 godu я bыl kandidatom po izbiratelьnomu spisku «Dragan Džilas – Belgrad rešaet, lюdi pobeždaюt». Mы vmeste vыstupali publično i govorili o problemah Gorodskogo kommunalьnogo predpriяtiя «Gorodskoe transportnoe predpriяtie Belgrad». Pozdnee я bыl častью političeskoй sredы, iz kotoroй voznik Soюz za Serbiю, i učastvoval v deяtelьnosti Partii svobodы i spravedlivosti v period eё formirovaniя. Iz эtogo perioda я vыnes cennый opыt. Я uvidel iznutri, kak vыglяdit krupnaя političeskaя kampaniя. Kak rabotaet serьёznaя političeskaя organizaciя. Kak prinimaюtsя rešeniя. Kak sozdaюtsя soюzы. I kak oni raspadaюtsя. Эto sotrudničestvo tože zakončilosь SMS-soobщeniem. Dragan Džilas takim obrazom soobщil mne o prekraщenii moego členstva i sotrudničestva s Partieй svobodы i spravedlivosti. Tak dve krupnыe politiko-profsoюznыe glavы moeй žizni – s Želьko Veselinovičem i Draganom Džilasom – zaveršilisь praktičeski odinakovo. SMS-soobщeniem. Kto-to drugoй, vozmožno, popыtalsя bы posle эtogo perepisatь sobstvennoe prošloe i skazatь, čto эti lюdi nikogda ne imeli značeniя. Я эtogo delatь ne stanu. Oni imeli značenie. Я u nih učilsя. A zatem naši puti razošlisь. Takova žiznь.

BLAGODARNOSTЬ NE OZNAČAET PODČINENIE

Za bolee čem tri desяtiletiя političeskoй i profsoюznoй deяtelьnosti я prinimal pravilьnыe rešeniя. Prinimal i ošibočnыe. Nekotorыm lюdяm я doverяl bolьše, čem doverяl bы segodnя. Nekotorыe soюzы prodlilisь menьše, čem я ožidal. Nekotorыe zaveršilisь značitelьno huže, čem я mog predpoložitь. No я nikogda ne prinimal ideю, čto blagodarnostь označaet podčinenie. Я mogu bыtь blagodaren čeloveku za to, čemu u nego naučilsя, i odnovremenno segodnя političeski emu protivostoяtь. Я mogu priznatь čью-to zaslugu, ne prinimaя ego segodnяšnюю politiku. Я blagodaren Vuku Draškoviču za pervuю političeskuю školu. Fadilu Bombiču – za urok rabočeй solidarnosti i nastoйčivosti. Pokoйnomu Dragolюbu Stošiču – za primer čeloveka, gotovogo platitь ličnuю cenu radi rabotnikov. Professoru doktoru Draganu Tančiču – za professionalьnыe znaniя, disciplinu i ponimanie sistemы. Želьko Veselinoviču – za godы sotrudničestva i vsё, čemu я smog naučitьsя u nego o postroenii profsoюznoй organizacii, publičnoй deяtelьnosti i otnošeniяh profsoюza s politikoй. Draganu Džilasu – za opыt krupnoй političeskoй kampanii, oppozicionnogo soюza i realьnoй politiki. To, čto pozdnee naši puti razošlisь, ne otmenяet togo, čto bыlo prežde. No i to, čto bыlo prežde, ne obяzыvaet menя segodnя molčatь o naših raznoglasiяh. SAMЫЙ DOROGOЙ UROK Posle vsego perežitogo odin urok dlя menя važnee ostalьnыh: profsoюz, kotorый svяzыvaet svoю sudьbu s odnoй partieй ili odnim političeskim liderom, perestaёt bыtь svobodnыm. Profsoюz obяzan razgovarivatь s politikami. Obяzan vesti peregovorы. Obяzan okazыvatь davlenie. Obяzan iskatь soюznikov radi zakonov, prav rabotnikov i obщestvennыh izmeneniй. No on ne dolžen stanovitьsя ničьeй sobstvennostью. Ni vlasti. Ni oppozicii. Ni odnogo političeskogo lidera. Dragolюb Stošič učil menя vыderživatь davlenie vlasti. Fadil Bombič – ne sdavatьsя. Professor doktor Dragan Tančič – ponimatь sistemu. Vuk Draškovič – ponimatь silu političeskoй idei. Želьko Veselinovič – ponimatь, kak profsoюz stanovitsя obщestvennыm i političeskim faktorom. Dragan Džilas – videtь iznutri rabotu krupnoй političeskoй organizacii. A žiznь naučila menя poslednemu uroku: učitьsя možno u vseh, no svoю svobodu nelьzя otdavatь nikomu. Imenno iz vsego эtogo opыta 31 marta 2021 goda voznik Soюz svobodnыh profsoюzov Serbii. Ne kak popыtka zabыtь vsё, čto bыlo ranьše. Naoborot. Kak rezulьtat vsego, čerez čto я prošёl. Я ne vыčёrkivaю lюdeй iz sobstvennogo prošlogo. Ne perepisыvaю biografiю každый raz, kogda menяюtsя političeskie otnošeniя. Ne utverždaю, čto čelovek, s kotorыm я segodnя konfliktuю, včera ne predstavlяl dlя menя nikakoй cennosti. Čelovek učitsя ne tolьko u druzeй. Ne tolьko na pobedah. I ne tolьko u teh, kto ostaёtsя rяdom do konca. Inogda samыe dorogie i samыe važnыe uroki mы polučaem imenno ot teh, s kem vposledstvii rashodimsя tяželee vsego. Poэtomu я spokoйno mogu skazatь: spasibo vsem. Učitelяm. Soratnikam. Bыvšim soюznikam. I segodnяšnim protivnikam. Ot každogo я vzяl čto-to svoё. A vыvodы dolžen bыl sdelatь sam.

Aleksič Neboйša predsedatelь Soюza svobodnыh profsoюzov Serbii

FROM VUK DRAŠKOVIĆ AND DRAGOLJUB STOŠIĆ TO DRAGAN ĐILAS AND ŽELJKO VESELINOVIĆ – THE PEOPLE FROM WHOM I LEARNED

I entered politics believing that things could be changed. I entered trade unionism believing that a person has a duty to stand in front of workers precisely when standing there becomes difficult. Today, after more than three decades of politics, trade-union struggle, strikes, elections, alliances, conflicts, court proceedings, victories and defeats, I know that neither politics nor trade unionism look the way a young man imagines them. Politics is not merely a struggle of ideas. It is also a struggle of interests. Trade unionism is not merely about speaking of workers’ rights. Its real meaning becomes visible when defending those rights requires personal risk. Over the years I have met many people. I remained close to some. I parted politically from others. With some, I entered serious conflicts. But there is one thing I have never wanted to do: rewrite my own past after the fact. I also learned from the people with whom I later parted ways. Sometimes I learned more from them than from those with whom I remained on good terms.

POLITICS – MY BEGINNING IN 1990

My political journey began in 1990 with the Serbian Renewal Movement. It was a time when many of us believed that we were witnessing history. After decades of a one-party system, multiparty politics was returning. The streets were filled with politics, passion, hope and conflict. One of the people from whom I learned a great deal at that time was Vuk Drašković. Today, I do not share all of his political views, and I would not support every decision he made during his political career. But it would be dishonest for me to claim that I learned nothing from him. I learned the importance of words in politics. I saw how a single speech could move thousands of people. How an idea could be transformed into political energy. And I learned that political conviction can sometimes carry a personal price. That was my first political school.

PUBLIC UTILITY COMPANY CITY PUBLIC TRANSPORT COMPANY “BELGRADE” – MY SCHOOL OF TRADE UNIONISM

When I joined the security sector of the Public Utility Company City Public Transport Company “Belgrade” in 1993, I could not have known how profoundly that company would shape my life. I did not learn trade unionism there from books. I saw it in real life. I met Fadil Bombić. I met the late Dragoljub Stošić. Fadil Bombić led the trade-union organisation of workers employed in physical and technical security and fire protection. From him I learned what perseverance means when defending a worker ceases to be merely a function and becomes a personal risk. Dragoljub Stošić was President of the Drivers’ Trade Union of the Public Utility Company City Public Transport Company “Belgrade” and President of the Union of Free Trade Unions of Yugoslavia. His name remained closely associated with the major 1996 strike. From him I learned a lesson that has stayed with me ever since: it is easy to call yourself a trade unionist while nobody is putting pressure on you. The real test begins when the pressure comes. When dismissal comes. When the police come. When the courts become involved. When prison becomes part of the story. That is when you discover whether trade unionism was merely a profession, a position or a genuine conviction. That was the school from which I came. Strike. Dismissal. Court. Police. Prison. And the personal price of struggle.

PROFESSOR DRAGAN TANČIĆ – THE MAN FROM WHOM I LEARNED HOW SYSTEMS WORK

Professor Dragan Tančić holds an important place in my professional development. He built his career within the security structure of the Public Utility Company City Public Transport Company “Belgrade”, from fire protection and security duties to managerial positions. He was one of my professional superiors. From him, I learned something different from what I learned on the street, during strikes or in political campaigns. I learned how systems function. How organisations function. How security, responsibility and hierarchy must be understood. Professor Dragan Tančić later continued his academic career in the fields of politics, security and research methodology. For me, he remains one of the people who had a genuine influence on my professional development.

ŽELJKO VESELINOVIĆ – BOTH A TEACHER AND LATER AN OPPONENT

For several years, I headed the organisation of the United Trade Unions of Serbia “Sloga” within the Public Utility Company City Public Transport Company “Belgrade”. During that period, I worked with Željko Veselinović, President of the United Trade Unions of Serbia “Sloga”. Today we are far apart. We have had serious conflicts. There are political, trade-union and personal differences between us. But none of that changes one fact: I learned from Željko Veselinović. I learned how a trade-union organisation is built. How a workers’ issue is taken beyond the walls of a company and brought into the public arena. How a trade union can stop being merely a provider of legal assistance and become a socially and politically relevant factor. But through that relationship I learned something else, perhaps even more important. A shared objective is not the same thing as a shared interest. Two people can stand on the same side for years. They can fight the same opponent. Sign the same statements. Appear together publicly. And then one day realise that they arrived at the same crossroads for completely different reasons. Our cooperation ended in 2020 when Željko Veselinović informed me by SMS message that I had been excluded from the United Trade Unions of Serbia “Sloga”. I will not erase that part of my biography either. Not the good years of cooperation. And not the way they ended. Both are part of the experience.

DRAGAN ĐILAS – A SCHOOL OF LARGE-SCALE POLITICS

A separate chapter of my political life concerns my cooperation with Dragan Đilas. During the 2018 elections for the Assembly of the City of Belgrade, I was a candidate on the electoral list “Dragan Đilas – Belgrade Decides, People Win”. We appeared together publicly and spoke about the problems within the Public Utility Company City Public Transport Company “Belgrade”. I later participated in the political environment from which the Alliance for Serbia emerged, and I also participated in the activities of the Party of Freedom and Justice during its formative period. I carried valuable experience from that period. I saw from close range what a major political campaign looks like. How a serious political organisation functions. How decisions are made. How alliances are built. And how alliances fall apart. That cooperation also ended with an SMS message. Dragan Đilas informed me in that way that my membership and cooperation with the Party of Freedom and Justice had ended. Thus, two major political and trade-union chapters of my life – with Željko Veselinović and Dragan Đilas – ended in almost exactly the same way. With an SMS message. Someone else might have tried afterwards to rewrite his own past and claim that these people had never mattered. I will not do that. They mattered. I learned from them. Then our paths separated. That is life.

GRATITUDE DOES NOT MEAN SUBMISSION

During more than three decades of political and trade-union activity, I made good assessments. I also made poor ones. I trusted some people more than I would trust them today. Some alliances lasted less than I expected. Some ended far worse than I could have imagined. But I have never accepted the idea that gratitude means submission. I can be grateful to a person for what I learned from him and still oppose him politically today. I can acknowledge somebody’s contribution without accepting his current politics. I am grateful to Vuk Drašković for my first political education. I am grateful to Fadil Bombić for the lesson of workers’ solidarity and perseverance. I am grateful to the late Dragoljub Stošić for the example of a man prepared to pay a personal price for workers. I am grateful to Professor Dragan Tančić for professional knowledge, discipline and an understanding of systems. I am grateful to Željko Veselinović for the years of cooperation and for everything I was able to learn from him about building a trade-union organisation, public activity and the relationship between trade unions and politics. I am grateful to Dragan Đilas for the experience of major political campaigning, opposition alliances and real political life. The fact that we later parted ways does not erase what came before. But what came before does not oblige me to remain silent today about our differences.

THE MOST EXPENSIVE LESSON

After everything I have experienced, one lesson matters more to me than all the others: a trade union that ties its fate to one party or one political leader ceases to be free. A trade union must speak with politicians. It must negotiate. It must apply pressure. It must seek allies for laws, workers’ rights and social change. But it must never become anyone’s property. Not the government’s. Not the opposition’s. Not any political leader’s. Dragoljub Stošić taught me how to withstand pressure from those in power. Fadil Bombić taught me perseverance. Professor Dragan Tančić taught me how systems work. Vuk Drašković showed me how political ideas can mobilise people. Željko Veselinović showed me how a trade union can become a public and political factor. Dragan Đilas gave me an opportunity to observe a major political organisation from within. And life taught me the final lesson: you can learn something from everyone, but you must surrender your freedom to no one. It was from all of that experience that the Union of Free Trade Unions of Serbia was founded on 31 March 2021. Not as an attempt to forget everything that came before it. Quite the opposite. It was the result of everything I had experienced until then. I do not erase people from my past. I do not rewrite my biography whenever political relationships change. I do not claim that a person with whom I am in conflict today was worthless to me yesterday. We do not learn only from friends. We do not learn only from victories. And we do not learn only from those who remain beside us until the end. Sometimes the most expensive and most important lessons come precisely from those with whom we eventually part in the most difficult way. That is why I can say calmly: thank you to everyone. To my teachers. To my comrades. To former allies. And to today’s opponents. I took something from every one of them. But the conclusions were mine to make.

Aleksić Nebojša President of the Union of Free Trade Unions of Serbia