OTVORENO PISMO ŽELJKU VESELINOVIĆU, PREDSEDNIKU UJEDINJENIH SINDIKATA SRBIJE SLOGA

Nije problem kada se ne slažemo. Problem nastaje kada se na kritiku ne odgovara argumentima, već uvredama i omalovažavanjem. Kada neko smatra da je jedino merilo vrednosti broj članova, a ne doslednost u zaštiti radničkih prava, onda se postavlja jedno jednostavno pitanje: da li je to zaista sindikalizam? Ako važi pravilo da veći ima pravo da ućutka manjeg, šta onda sprečava da istu logiku neko sutra primeni i prema njemu? Da li bi prihvatio da mu neko kaže: „Vi ste manji od nas, nemate pravo da govorite”? Takav pristup nije sindikalna solidarnost. To je logika sile. A upravo je logika da jači odlučuje, a slabiji ćuti, godinama slabila radnički pokret. Javno ponašanje ovakve vrste s pravom se može okarakterisati kao arogantno, netolerantno prema kritici i nedosledno – a to nisu uvrede, već opisi postupaka koje čitaoci sami mogu da procene. Zanimljivo je i to da sve kritike koje Željko Veselinović upućuje Savezu slobodnih sindikata Srbije – da smo „ćaci sindikat”, da „flertujemo sa vlašću” ili da smo „sindikat od dvoje ljudi” – sa punim pravom mogu njemu uputiti i Savez samostalnih sindikata Srbije i Ujedinjeni granski sindikati „Nezavisnost”. Pre nego što upire prst u druge, bilo bi dobro da prvo odgovori na ista pitanja koja postavlja nama. Sindikati ne moraju biti u istoj organizaciji da bi sarađivali. Mogu da imaju različite stavove, ali kada su ugrožena prava radnika, civilizacijski je da deluju zajedno. Sujeta nikada nije donela korist radnicima. Zato bih svakome ko na kritiku odgovara uvredama poručio: dostojanstvo se ne brani omalovažavanjem drugih, već snagom argumenata i doslednošću u borbi za prava radnika.

Aleksić Nebojša, predsednik Saveza slobodnih sindikata Srbije

OTKRЫTOE PISЬMO ŽELЬKO VESELINOVIČU, PREDSEDATELЮ OBЪEDINЁNNЫH PROFSOЮZOV SERBII SLOGA

Ne problema v tom, čto mы ne soglasnы drug s drugom. Problema voznikaet togda, kogda na kritiku otvečaюt ne argumentami, a oskorbleniяmi i prenebreženiem. Esli kto-to sčitaet, čto edinstvennыm merilom cennosti яvlяetsя čislo členov, a ne posledovatelьnostь v zaщite prav trudящihsя, voznikaet prostoй vopros: deйstvitelьno li эto profsoюznaя deяtelьnostь? Esli deйstvuet pravilo, čto bolee krupnый vprave zastavitь zamolčatь bolee melkogo, to čto pomešaet zavtra primenitь tu že logiku protiv nego samogo? Soglasilsя bы on uslыšatь v svoй adres: «Vы menьše nas, u vas net prava golosa»? Takoй podhod — эto ne profsoюznaя solidarnostь. Эto logika silы. A imenno logika, pri kotoroй silьnый rešaet, a slabый molčit, godami oslablяla rabočee dviženie. Podobnoe publičnoe povedenie s polnыm osnovaniem možno oharakterizovatь kak vыsokomernoe, neterpimoe k kritike i neposledovatelьnoe — i эto ne oskorbleniя, a opisanie postupkov, kotorыe čitateli mogut ocenitь sami. Primečatelьno takže, čto vse obvineniя, kotorыe Želьko Veselinovič adresuet Soюzu svobodnыh profsoюzov Serbii — čto mы «karmannый profsoюz», «zaigrыvaem s vlastью» ili яvlяemsя «profsoюzom iz dvuh čelovek», — s polnыm pravom mogut bыtь adresovanы emu samomu so storonы Soюza samostoяtelьnыh profsoюzov Serbii i Obъedinёnnыh otraslevыh profsoюzov «Nezavisnostь». Prežde čem ukazыvatь palьcem na drugih, bыlo bы pravilьno snačala otvetitь na te že voprosы, kotorыe on zadaёt nam. Profsoюzam ne obяzatelьno sostoяtь v odnoй organizacii, čtobы sotrudničatь. U nih mogut bыtь raznыe pozicii, no kogda prava trudящihsя pod ugrozoй, sovmestnыe deйstviя — эto trebovanie civilizovannosti. Tщeslavie nikogda ne prinosilo polьzы trudящimsя. Poэtomu vsem, kto otvečaet na kritiku oskorbleniяmi, я hotel bы skazatь: dostoinstvo zaщiщaюt ne uniženiem drugih, a siloй argumentov i posledovatelьnostью v borьbe za prava trudящihsя.

Aleksič Nebolša, predsedatelь Soюza svobodnыh profsoюzov Serbii

OPEN LETTER TO ŽELJKO VESELINOVIĆ, PRESIDENT OF THE UNITED TRADE UNIONS OF SERBIA SLOGA

Disagreement is not the problem. The problem arises when criticism is met not with arguments, but with insults and contempt. When someone believes that the sole measure of worth is the number of members, rather than consistency in defending workers' rights, one simple question arises: is that really trade unionism? If the rule is that the bigger has the right to silence the smaller, what then stops someone from applying the same logic to him tomorrow? Would he accept being told: "You are smaller than us, you have no right to speak"? Such an approach is not trade union solidarity. It is the logic of force. And it is precisely this logic — that the strong decide and the weak stay silent — that has weakened the labor movement for years. Public conduct of this kind can rightly be described as arrogant, intolerant of criticism, and inconsistent — these are not insults but descriptions of behavior that readers can judge for themselves. It is also worth noting that every accusation Željko Veselinović directs at the Free Trade Union Confederation of Serbia — that we are a "puppet union," that we "flirt with the authorities," or that we are "a union of two people" — could, with full justification, be directed back at him by the Confederation of Autonomous Trade Unions of Serbia or by the United Branch Trade Unions "Nezavisnost." Before pointing fingers at others, it would be worth answering the same questions he poses to us. Trade unions do not need to belong to the same organization to cooperate. They may hold different positions, but when workers' rights are threatened, acting together is simply a matter of civilized conduct. Vanity has never benefited workers. So to anyone who answers criticism with insults, I would say this: dignity is not defended by belittling others, but by the strength of one's arguments and consistency in the fight for workers' rights.

Nebojša Aleksić, President of the Free Trade Union Confederation of Serbia