POLITIČKA PROSTITUTKA

U istoriji srpskog sindikalizma i politike retko se sreće primer tako duboke lične i političke nedoslednosti kakvu godinama pokazuje Željko Veselinović, predsednik Udruženih sindikata Srbije „Sloga“. Njegov politički put tokom poslednjih deset do petnaest godina sve manje liči na prirodnu evoluciju političkih stavova, a sve više na niz pragmatičnih obrta, promenljivih savezništava i prilagođavanja trenutnom odnosu političkih snaga. U takvom delovanju interesi radnika suviše često ostaju u drugom planu, dok očuvanje funkcije, političkog uticaja i lične pozicije postaje glavni prioritet. Veselinović je godinama gradio sliku žestokog i beskompromisnog opozicionara. Vređao je i ismevao funkcionere Srpske napredne stranke, predsednika Aleksandra Vučića i Anu Brnabić, koristeći rečnik koji je neretko prevazilazio granice političke kritike. Istovremeno je svoje saradnike i obične članove sindikata podsticao da se lično, profesionalno i egzistencijalno izlože u političkim i sindikalnim sukobima. Kada bi zbog takvog angažovanja bili izloženi pritiscima, progonu, gubitku posla ili ugrožavanju egzistencije svojih porodica, postavljalo se pitanje koliko su zaista mogli da računaju na njegovu zaštitu. Dok su drugi plaćali cenu političkih sukoba, Veselinović je uspevao da sačuva svoju poziciju, političku vidljivost i poslanički mandat. Zato se mora postaviti pitanje: da li su ljudi oko njega bili ravnopravni saradnici ili potrošni materijal u izgradnji njegove političke karijere? Njegov odnos prema Draganu Đilasu predstavlja poseban primer političke nedoslednosti. Veselinović je godinama nastupao u okviru Saveza za Srbiju, a kasnije i koalicije „Srbija protiv nasilja“. Zahvaljujući saradnji sa opozicionim strankama dobio je mesto u Narodnoj skupštini i političku vidljivost koju samostalno teško da bi mogao da ostvari. Međutim, nakon napuštanja poslaničke grupe Stranke slobode i pravde, njegova retorika počela je da se menja. Umesto nekadašnjih žestokih napada na Aleksandra Vučića, pojavile su se izjave u kojima priznaje ili hvali njegovu političku veštinu. Političar ima pravo da promeni stav, ali takva promena mora biti praćena jasnim objašnjenjem, novom političkom platformom i preuzimanjem odgovornosti za ranije izgovorene reči. Bez toga, promena ostavlja utisak političkog prilagođavanja i traženja novog pokrovitelja. Istovremeno se kao rezervna politička mogućnost pojavljuje i približavanje političkim krugovima oko Branimira Nestorovića. Umesto doslednog političkog pravca, vidi se potraga za bilo kojom strukturom koja bi Veselinoviću mogla da obezbedi nastavak političkog života i ostanak u blizini funkcija i privilegija. Najnovija istraživanja javnog mnjenja pokazuju da se SNS i Studentska lista izdvajaju kao dve daleko najjače političke opcije, dok su ostale stranke i koalicije znatno slabije. To ne znači da u Srbiji formalno postoje samo dva politička pola, niti da jedno istraživanje može unapred odrediti rezultat izbora. Ipak, jasno se vidi da se glavna politička borba sve više oblikuje između vlasti okupljene oko SNS-a i političke snage nastale iz studentskog pokreta. Upravo u tom kontekstu Veselinovićeva nedoslednost postaje još vidljivija. Dok mu je saradnja sa studentima donosila političku vidljivost i mogućnost da se predstavlja kao deo šireg društvenog otpora, rado je isticao svoju bliskost sa studentskim pokretom i hvalio se saradnjom sa studentima. Međutim, kada je procenio da bi mu približavanje SNS-u moglo obezbediti politički opstanak, počeo je da se distancira od studenata, da umanjuje značaj njihove borbe i da ih javno kritikuje. Nije sporno da političar može da promeni mišljenje. Sporno je kada se stav menja bez ozbiljnog objašnjenja i neposredno nakon promene ličnog političkog interesa. Tada se ne radi o novom uverenju, već se stvara snažan utisak pokušaja dodvoravanja onoj strani od koje se očekuje buduća korist. Veselinović se sada suočava sa posledicama sopstvenih izbora. Udaljio se od dela opozicije, narušio odnos sa studentskim pokretom, a istovremeno pokušava da vladajućoj strukturi dokaže svoju političku upotrebljivost. Njegova vezanost za poslaničku funkciju i privilegije koje ona donosi postala je toliko vidljiva da se stiče utisak da je spreman da se odrekne gotovo svakog ranijeg stava samo da bi zadržao svoje mesto u političkom životu. Umesto jasne politike — nudi prilagođavanje. Umesto principa — spremnost na promenu strane. Umesto odgovornosti prema saradnicima — borbu za sopstvenu funkciju. Umesto zaštite radnika — potragu za novim političkim pokroviteljem. Kada je fotelja važnija od svakog ranije izgovorenog stava, onda više ne govorimo o političkoj evoluciji. Govorimo o trgovini političkim integritetom. Izraz „politička prostitutka“ u ovom tekstu nije ocena nečijeg privatnog života, već politička metafora za ponašanje u kojem se stavovi, saveznici i principi menjaju u zavisnosti od toga ko u datom trenutku može da ponudi funkciju, uticaj ili privilegiju. Željko Veselinović ima pravo da promeni političku stranu i svoje stavove. Ali nema pravo da očekuje da javnost zaboravi sve što je ranije govorio, kome se dodvoravao, koga je napadao i šta se dogodilo ljudima koji su mu verovali.

Aleksić Nebojša predsednik Saveza slobodnih sindikata Srbije

POLITIČESKAЯ PROSTITUTKA

V istorii serbskogo profsoюznogo dviženiя i politiki redko vstrečaetsя primer stolь glubokoй ličnoй i političeskoй neposledovatelьnosti, kotoruю na protяženii mnogih let demonstriruet Želьko Veselinovič, predsedatelь Obъedinennыh profsoюzov Serbii «Sloga». Ego političeskiй putь za poslednie desяtь-pяtnadcatь let vse menьše napominaet estestvennuю эvolюciю vzglяdov i vse bolьše — čeredu pragmatičnыh povorotov, menяющihsя soюzov i prisposobleniя k tekuщemu sootnošeniю političeskih sil. Pri takom podhode interesы rabočih sliškom často othodяt na vtoroй plan, a sohranenie dolžnosti, političeskogo vliяniя i ličnogo položeniя stanovitsя glavnыm prioritetom. Na protяženii mnogih let Veselinovič sozdaval obraz žestkogo i neprimirimogo oppozicionera. On oskorblяl i vыsmeival predstaviteleй Serbskoй progressivnoй partii, prezidenta Aleksandra Vučiča i Anu Brnabič, ispolьzuя leksiku, kotoraя neredko vыhodila za ramki dopustimoй političeskoй kritiki. Odnovremenno on prizыval svoih soratnikov i rяdovыh členov profsoюza lično, professionalьno i materialьno riskovatь, učastvuя v političeskih i profsoюznыh konfliktah. Kogda эti lюdi stalkivalisь s davleniem, presledovaniem, potereй rabotы ili ugrozoй suщestvovaniю svoih semeй, voznikal vopros, naskolьko serьezno oni mogli rassčitыvatь na ego zaщitu. Poka drugie rasplačivalisь za političeskie konfliktы, Veselinovič sohranяl sobstvennuю poziciю, političeskuю izvestnostь i deputatskiй mandat. Poэtomu neobhodimo sprositь: bыli li okružavšie ego lюdi ravnopravnыmi soratnikami ili rashodnыm materialom dlя postroeniя ego političeskoй karьerы? Ego otnošeniя s Draganom Džilasom яvlяюtsя osobыm primerom političeskoй neposledovatelьnosti. Veselinovič godami vыstupal v ramkah «Soюza za Serbiю», a zatem koalicii «Serbiя protiv nasiliя». Blagodarя sotrudničestvu s oppozicionnыmi partiяmi on polučil mesto v Narodnoй skupщine i političeskuю izvestnostь, kotoroй vrяd li smog bы dobitьsя samostoяtelьno. Odnako posle vыhoda iz parlamentskoй gruppы Partii svobodы i spravedlivosti ego ritorika načala menяtьsя. Vmesto prežnih žestkih napadok na Aleksandra Vučiča poяvilisь zaяvleniя, v kotorыh on priznaet ili hvalit ego političeskoe masterstvo. Politik imeet pravo izmenitь svoю poziciю, no takaя peremena dolžna soprovoždatьsя яsnыm obъяsneniem, novoй političeskoй platformoй i otvetstvennostью za ranee skazannыe slova. Bez эtogo ona proizvodit vpečatlenie političeskogo prisposobleniя i poiska novogo pokrovitelя. Odnovremenno v kačestve zapasnogo varianta voznikaet sbliženie s političeskimi krugami vokrug Branimira Nestoroviča. Vmesto posledovatelьnogo političeskogo kursa nablюdaetsя poisk lюboй strukturы, sposobnoй obespečitь Veselinoviču prodolženie političeskoй karьerы i sohranenie dostupa k dolžnostяm i privilegiяm. Poslednie issledovaniя obщestvennogo mneniя pokazыvaюt, čto SNS i Studenčeskiй spisok vыdelяюtsя kak dve značitelьno silьneйšie političeskie silы, togda kak ostalьnыe partii i koalicii zametno otstaюt. Эto ne označaet, čto v Serbii formalьno suщestvuюt tolьko dva političeskih polюsa, i odno issledovanie ne možet zaranee opredelitь rezulьtat vыborov. Odnako stanovitsя očevidnыm, čto osnovnoe političeskoe protivostoяnie vse otčetlivee formiruetsя meždu vlastью, sosredotočennoй vokrug SNS, i političeskoй siloй, vыrosšeй iz studenčeskogo dviženiя. Imenno v эtom kontekste neposledovatelьnostь Veselinoviča stanovitsя osobenno zametnoй. Poka sotrudničestvo so studentami prinosilo emu političeskuю izvestnostь i pozvolяlo predstavlяtь sebя častью širokogo obщestvennogo soprotivleniя, on ohotno podčerkival svoю blizostь k studenčeskomu dviženiю i hvalilsя sotrudničestvom so studentami. No kogda on rešil, čto sbliženie s SNS možet obespečitь emu političeskoe vыživanie, on načal otdalяtьsя ot studentov, prinižatь značenie ih borьbы i publično ih kritikovatь. Politik imeet pravo izmenitь mnenie. Problema voznikaet togda, kogda poziciя menяetsя bez serьeznogo obъяsneniя i srazu posle izmeneniя ličnogo političeskogo interesa. V takom slučae rečь idet ne o novom ubeždenii, a sozdaetsя silьnoe vpečatlenie popыtki ugoditь toй storone, ot kotoroй ožidaetsя buduщaя vыgoda. Segodnя Veselinovič stalkivaetsя s posledstviяmi sobstvennыh rešeniй. On otdalilsя ot časti oppozicii, isportil otnošeniя so studenčeskim dviženiem i odnovremenno pыtaetsя dokazatь pravящeй strukture svoю političeskuю poleznostь. Ego privяzannostь k deputatskomu kreslu i svяzannыm s nim privilegiяm stala nastolьko očevidnoй, čto skladыvaetsя vpečatlenie: on gotov otkazatьsя počti ot lюboй prežneй pozicii, lišь bы sohranitь svoe mesto v političeskoй žizni. Vmesto яsnoй politiki on predlagaet prisposoblenie. Vmesto principov — gotovnostь smenitь storonu. Vmesto otvetstvennosti pered soratnikami — borьbu za sobstvennuю dolžnostь. Vmesto zaщitы rabočih — poisk novogo političeskogo pokrovitelя. Kogda kreslo stanovitsя važnee vseh ranee vыskazannыh ubeždeniй, rečь idet uže ne o političeskoй эvolюcii. Rečь idet o torgovle sobstvennoй političeskoй celostnostью. Vыraženie «političeskaя prostitutka» v dannom tekste ne otnositsя k častnoй žizni čeloveka. Эto političeskaя metafora povedeniя, pri kotorom vzglяdы, soюzniki i principы menяюtsя v zavisimosti ot togo, kto v dannый moment možet predložitь dolžnostь, vliяnie ili privilegii. Želьko Veselinovič imeet pravo izmenitь političeskuю storonu i svoi vzglяdы. No on ne imeet prava ožidatь, čto obщestvennostь zabudet vse, čto on govoril ranьše, komu ugoždal, na kogo napadal i čto proizošlo s lюdьmi, kotorыe emu doverяli.

Aleksič Neboйša predsedatelь Soюza svobodnыh profsoюzov Serbii

POLITICAL PROSTITUTE

In the history of Serbian trade unionism and politics, one rarely encounters such a striking example of personal and political inconsistency as that demonstrated over the years by Željko Veselinović, president of the United Trade Unions of Serbia “Sloga.” His political path over the past ten to fifteen years increasingly resembles not a natural evolution of ideas, but a succession of pragmatic reversals, changing alliances, and adjustments to the prevailing political balance of power. In this pattern of behavior, workers’ interests too often become secondary, while the preservation of office, political influence, and personal status becomes the primary concern. For years, Veselinović cultivated the image of a fierce and uncompromising opposition figure. He insulted and mocked officials of the Serbian Progressive Party, President Aleksandar Vučić, and Ana Brnabić, frequently using language that went far beyond legitimate political criticism. At the same time, he encouraged his associates and ordinary union members to expose themselves personally, professionally, and economically in political and labor disputes. When those individuals faced pressure, persecution, dismissal, or threats to their families’ livelihoods, the question arose as to how much protection they could genuinely expect from him. While others paid the price of political confrontation, Veselinović managed to preserve his own position, political visibility, and parliamentary mandate. This raises an unavoidable question: were the people around him equal associates, or were they treated as expendable instruments in the construction of his political career? His relationship with Dragan Đilas provides a particularly clear example of political inconsistency. Veselinović spent years participating in the Alliance for Serbia and later in the Serbia Against Violence coalition. Through cooperation with opposition parties, he obtained a seat in the National Assembly and a level of political visibility that he would have struggled to achieve independently. However, after leaving the parliamentary group of the Freedom and Justice Party, his rhetoric began to change. His previous harsh attacks on Aleksandar Vučić were replaced by statements acknowledging or praising Vučić’s political skill. A politician has the right to change his position, but such a change should be accompanied by a clear explanation, a new political platform, and accountability for previous statements. Without those elements, it creates the impression of political accommodation and a search for a new patron. At the same time, political circles surrounding Branimir Nestorović appear to serve as a possible backup option. Instead of following a consistent political direction, Veselinović appears to be searching for any structure capable of prolonging his political career and keeping him close to public office and its privileges. Recent public-opinion research indicates that the SNS and the Student List stand out as the two by far strongest political options, while all other parties and coalitions trail significantly behind. This does not mean that Serbia formally has only two political camps, nor can a single opinion poll predetermine an election result. Nevertheless, it is becoming increasingly clear that the central political contest is taking shape between the SNS-led government and the political force emerging from the student movement. It is precisely in this context that Veselinović’s inconsistency becomes even more apparent. While cooperation with students brought him political visibility and allowed him to portray himself as part of a broader social resistance, he readily emphasized his closeness to the student movement and publicly boasted about cooperating with students. Once he concluded that moving closer to the SNS might secure his political survival, however, he began distancing himself from the students, diminishing the importance of their struggle, and publicly criticizing them. A politician has the right to change his opinion. The problem arises when that position changes without a serious explanation and immediately after a shift in personal political interest. At that point, the change no longer appears to reflect a new conviction; it creates the strong impression of an attempt to please whichever side is expected to provide future benefit. Veselinović is now facing the consequences of his own choices. He has alienated part of the opposition, damaged his relationship with the student movement, and is simultaneously attempting to demonstrate his political usefulness to the ruling establishment. His attachment to his parliamentary seat and the privileges associated with it has become so visible that the impression is created that he is prepared to abandon almost any previously stated position simply to preserve his place in political life. Instead of a clear political direction, he offers accommodation. Instead of principles, he offers a willingness to switch sides. Instead of responsibility toward his associates, he fights to preserve his own office. Instead of defending workers, he searches for a new political patron. When holding onto a seat becomes more important than every previously expressed belief, this is no longer political evolution. It is the trading away of political integrity. The expression “political prostitute” in this text is not a statement about anyone’s private life. It is a political metaphor for conduct in which positions, allies, and principles change depending on who can currently offer office, influence, or privilege. Željko Veselinović has the right to change political sides and alter his views. But he has no right to expect the public to forget everything he previously said, whom he tried to please, whom he attacked, and what happened to the people who trusted him.

Aleksić Nebojša President of the Alliance of Free Trade Unions of Serbia