Potrebna nam je levica, desnicu već imamo

Kada se zakorači u političko-ideološko-intelektualni prostor Srbije, tu nema levo-desno. Desnica toliko dominira da bi, kada bismo se nalazili na nekom brodu, ta strana prevagnula do prevrtanja i potapanja. Ipak, sve češće se čuje da „bez prave desnice nema promena u Srbiji". To je narativ intelektualnih krugova i aspiranata za spasavanje Srbije, koji su opozicija vlasti, ali ne i vladajućem mišljenju. Desnica je na vlasti već godinama, a bila je i od kraja osamdesetih i tokom devedesetih. To je bio period u kome je, iz tada vladajuće stranke, politikom sukoba, ratova i strahovlade prema sopstvenom stanovništvu, isparilo sve levo, i u vrednosno-moralnom obrtu, desnica nadvladala. Zameralo se ne što su prouzrokovani ratovi i stradanja, već što nisu okončani u „nacionalnom interesu". Tako se i danas aktuelnoj vlasti zamera da nije dovoljno desna, nacionalna i tradicionalna. Desnica je jačala ne samo konvertitstvom nekadašnjih komunista, već i revanšizmom nacionalističkih partija. Građanske i demokratske partije pažljivo su se trudile da ne ispolje bilo kakav levi resantiman, naglašavajući radije antikomunizam i potrebu za obnovom predratne demokratije. I tu smo gde smo. Pojačano je naglašavanje nacionalnog, patriotskog; podgrejan antagonizam prema susedima; usledilo je približavanje autoritarnim liderima; iz dana u dan uobličavan je kult ličnosti, a tiranija prema obrazovanju, studentima, građanima, kulturi, medijima i novinarima, dovedena je do nepodnošljivosti. Ako to nije desnica, šta jeste? Trend okupljanja desnice, započet pre četrdeset godina, ima kontinuitet. Ne samo da pojedinci iz raznih partija prelaze u vladajuće redove, nego i čitave partije. Najavljuje se „prava" desnica — navodno bolja, demokratskija, ugladjenija, i sa više brige o nacionalnim interesima. Ni njoj Evropa nije naročito bliska, a Rusija jeste. Dihotomija levica–desnica nastala je u vreme Francuske buržoaske revolucije. Levičari su proklamovali slobodu, jednakost i bratstvo, a desničari društvenu hijerarhiju, važnost porekla, nacije i tradicije. Osnovni antagonizam svodi se na sferu materijalnog, na novac. Levica preferira socijalnu ravnopravnost, jednake šanse za sve, humanost i toleranciju u odnosima među ljudima bilo koje nacije, vere, pola, obrazovnog nivoa. Desnica podržava liberalni kapitalizam, korporativne vrednosti i permanentno nadmetanje preduzetništva, bez mnogo obzira na posledice koje dovode do enormnih razlika i siromaštva. Levica je proskribovana zbog iskustva staljinizma. Padom Berlinskog zida to se promenilo, ali se zaboravlja da je levica bila izrazito razvijena u zemljama evrokomunizma, koje nikada nisu bile socijalističke, i da je doprinela ukupnom društvenom razvoju u zemljama zapadne Evrope i Skandinavije. Zašto se toliko stidljivo kod nas izražava i najumereniji levi stav? Kako nam se dogodilo da sa tolikim podozrenjem gledamo na ideologiju jednakosti i tolerancije? Kao sindikat, smatramo da u savremeno doba politički pluralizam ne može biti dovoljno kvalitetan bez ozbiljnog, demokratskog, odgovornog levog spektra — i to je ono što nam u šarenilu idejnih opcija nedostaje. Radnička prava, dostojanstven rad, pravedne zarade, bezbednost na radu, socijalna država — to su teme koje bez snažne levice ostaju marginalizovane. Međutim, mora se reći i ovo: srpskom društvu u ovom trenutku nisu potrebne nikakve nove podele. Moramo se sabrati oko nacionalnog jedinstva i svoju državu izgraditi kao demokratsku i prosperitetnu — državu u koju će se ljudi doseljavati, a ne iz koje će odlaziti. Zato moraju prestati lažni sukobi između levice i desnice, jer u Evropi imamo primere nacionalnih država — monarhija — u kojima je upravo sinteza nacionalnog identiteta i socijalne pravde dovela do visokog standarda života, jakih radničkih prava i društvene kohezije. Norveška, Švedska, Danska, Holandija, Belgija — sve su to nacije koje nisu birale između levog i desnog, već su uzimale najbolje od oboje: čuvanje nacionalnog, porodičnih i tradicionalnih vrednosti sa jedne strane, i snažnu socijalnu državu, zaštitu radnika i jednake šanse za sve sa druge strane. To je put kojim Srbija treba da ide. Svet se opasno nagnuo udesno, ali logičan sled, koji istorija potkrepljuje, jeste vraćanje u ravnotežu. Hoćemo li, uprkos sopstvenom iskustvu, biti poslednji koji će to shvatiti — ili ćemo imati mudrosti da preko lažnih podela izgradimo Srbiju kakvu zaslužujemo?

Aleksić Nebojša, predsednik Saveza slobodnih sindikata Srbije

Nam nužnы levыe, pravыe u nas uže estь Zaяvlenie Soюza svobodnыh profsoюzov Serbii Kogda vstupaešь v politiko-ideologičesko-intellektualьnoe prostranstvo Serbii, tam net «levogo» i «pravogo». Pravыe nastolьko dominiruюt, čto esli bы mы nahodilisь na korable, эta storona perevesila bы ego do oprokidыvaniя i zatopleniя. Tem ne menee, vsё čaщe možno uslыšatь, čto «bez nastoящih pravыh net peremen v Serbii». Эto narrativ intellektualьnыh krugov i pretendentov na «spasenie Serbii», kotorыe яvlяюtsя oppozicieй vlasti, no ne gospodstvuющemu mneniю. Pravыe nahodяtsя u vlasti uže mnogo let, a bыli u vlasti i s konca vosьmidesяtыh i v tečenie devяnostыh. Эto bыl period, v kotorom politikoй konfliktov, voйn i terrora v otnošenii sobstvennogo naseleniя isparilosь vsё levoe, i v cennostno-moralьnom perevorote pravыe oderžali verh. Uprekali ne za to, čto voйnы i stradaniя bыli vыzvanы, a za to, čto oni ne bыli zaveršenы v «nacionalьnыh interesah». Tak i segodnя deйstvuющuю vlastь uprekaюt v tom, čto ona nedostatočno pravaя, nacionalьnaя i tradicionnaя. Pravыe krepli ne tolьko za sčёt konvertitstva bыvših kommunistov, no i za sčёt revanšizma nacionalističeskih partiй. Graždanskie i demokratičeskie partii tщatelьno staralisь ne proяvlяtь nikakoй levoй obidы, podčёrkivaя skoree antikommunizm i neobhodimostь vosstanovleniя dovoennoй demokratii. I vot mы tam, gde mы estь. Usililosь podčёrkivanie nacionalьnogo i patriotičeskogo; podogrevaetsя antagonizm k sosedяm; posledovalo sbliženie s avtoritarnыmi liderami; denь za dnёm formiruetsя kulьt ličnosti, a tiraniя v otnošenii obrazovaniя, studentov, graždan, kulьturы, SMI i žurnalistov dovedena do nevыnosimosti. Esli эto ne pravыe, to čto togda pravыe? Tendenciя obъedineniя pravыh, načavšaяsя sorok let nazad, imeet preemstvennostь. Ne tolьko otdelьnыe lica iz raznыh partiй perehodяt v rяdы pravящih, no i celыe partii. Serbii obeщaюt «nastoящih» pravыh — яkobы lučših, bolee demokratičnыh, bolee vospitannыh, i s bolьšeй zabotoй o nacionalьnыh interesah. Im tože Evropa ne osobenno blizka, a Rossiя — blizka. Dihotomiя «levыe–pravыe» voznikla vo vremena Francuzskoй buržuaznoй revolюcii. Levыe provozglašali svobodu, ravenstvo i bratstvo, a pravыe — obщestvennuю ierarhiю, važnostь proishoždeniя, nacii i tradicii. Osnovnoй antagonizm svoditsя k sfere materialьnogo — k denьgam. Levыe predpočitaюt socialьnoe ravnopravie, ravnыe šansы dlя vseh, gumannostь i tolerantnostь v otnošeniяh meždu lюdьmi lюboй nacii, verы, pola, urovnя obrazovaniя. Pravыe podderživaюt liberalьnый kapitalizm, korporativnыe cennosti i postoяnnoe sorevnovanie predprinimatelьstva, bez osoboй oglяdki na posledstviя, veduщie k ogromnomu neravenstvu i bednosti. Levыe bыli podvergnutы ostrakizmu iz-za opыta stalinizma. S padeniem Berlinskoй stenы эto izmenilosь, no zabыvaetsя, čto levыe bыli črezvыčaйno razvitы v stranah evrokommunizma, kotorыe nikogda ne bыli socialističeskimi, i čto oni vnesli vklad v obщee obщestvennoe razvitie v stranah Zapadnoй Evropы i Skandinavii. Počemu u nas tak robko vыražaetsя daže samaя umerennaя levaя poziciя? Kak slučilosь, čto mы s takim podozreniem smotrim na ideologiю ravenstva i tolerantnosti? Kak profsoюz, mы sčitaem, čto v sovremennuю эpohu političeskiй plюralizm ne možet bыtь dostatočno kačestvennыm bez serьёznogo, demokratičeskogo, otvetstvennogo levogo spektra — i imenno эtogo nam ne hvataet v pestrote ideйnыh opciй. Prava trudящihsя, dostoйnый trud, spravedlivaя zarabotnaя plata, bezopasnostь na rabočem meste, socialьnoe gosudarstvo — эto temы, kotorыe bez silьnыh levыh ostaюtsя marginalizirovannыmi. Odnako neobhodimo skazatь i sleduющee: serbskomu obщestvu v dannый moment ne nužnы nikakie novыe razdeleniя. Mы dolžnы splotitьsя vokrug nacionalьnogo edinstva i postroitь naše gosudarstvo kak demokratičeskoe i procvetaющee — gosudarstvo, v kotoroe lюdi budut priezžatь, a ne uezžatь iz nego. Poэtomu dolžnы prekratitьsя ložnыe konfliktы meždu levыmi i pravыmi, potomu čto v Evrope u nas estь primerы nacionalьnыh gosudarstv — monarhiй — v kotorыh imenno sintez nacionalьnoй identičnosti i socialьnoй spravedlivosti privёl k vыsokomu urovnю žizni, silьnыm pravam trudящihsя i obщestvennoй spločёnnosti. Norvegiя, Šveciя, Daniя, Niderlandы, Belьgiя — vse oni nacii, kotorыe ne vыbirali meždu levыm i pravыm, a brali lučšee iz oboih: sohranenie nacionalьnыh, semeйnыh i tradicionnыh cennosteй s odnoй storonы, i silьnoe socialьnoe gosudarstvo, zaщitu rabotnikov i ravnыe vozmožnosti dlя vseh s drugoй storonы. Эto putь, po kotoromu dolžna idti Serbiя. Mir opasno nakrenilsя vpravo, no logičnaя posledovatelьnostь, kotoruю podtverždaet istoriя, — эto vozvraщenie k ravnovesiю. Budem li mы, nesmotrя na sobstvennый opыt, poslednimi, kto эto poйmёt, — ili u nas hvatit mudrosti preodoletь ložnыe razdeleniя i postroitь Serbiю, kotoruю mы zasluživaem?

Aleksič Neboйša, predsedatelь Soюza svobodnыh profsoюzov Serbii

We Need a Left — We Already Have a Right Statement of the Confederation of Free Trade Unions of Serbia When one steps into Serbia's political, ideological, and intellectual space, there is no left or right. The right dominates so completely that if we were on a ship, that side would tip it over and sink it. Still, one increasingly hears the claim that "without a genuine right, there is no change in Serbia." This is the narrative of intellectual circles and self-appointed saviors of Serbia, who oppose the ruling power but not the ruling mindset. The right has been in power for years now, and it was also in power from the late 1980s and throughout the 1990s. That was a period in which, through policies of conflict, war, and terror against its own population, everything left evaporated, and in a moral and value-based inversion, the right prevailed. The criticism then was not that wars and suffering had been caused, but that they had not been "concluded in the national interest." The same logic applies today: the current authorities are reproached for not being right-wing, national, and traditional enough. The right has grown not only through the conversion of former communists, but also through the revanchism of nationalist parties. Civic and democratic parties have carefully avoided expressing any leftist sentiment, emphasizing instead anti-communism and the need to restore pre-war democracy. And here we are. The emphasis on the national and patriotic has intensified; antagonism toward neighboring countries has been stoked; rapprochement with authoritarian leaders has followed; day by day a cult of personality is built, while the tyranny against education, students, citizens, culture, media, and journalists has become unbearable. If this is not the right, what is? The trend of consolidating the right, which began forty years ago, has continued unbroken. Not only do individuals from various parties cross over to the ruling ranks, but entire parties do as well. A "true" right is now being announced to Serbia — supposedly better, more democratic, more polished, and more concerned with national interests. Yet to this right, too, Europe is not particularly close, while Russia is. The left–right dichotomy emerged during the French Revolution. The left proclaimed liberty, equality, and fraternity, while the right championed social hierarchy, the importance of lineage, nation, and tradition. The fundamental antagonism comes down to the material sphere — to money. The left prefers social equality, equal opportunity for all, and humanity and tolerance in relations among people of any nation, faith, gender, or level of education. The right supports liberal capitalism, corporate values, and the permanent competition of entrepreneurship, with little regard for the consequences, which produce enormous inequality and poverty. The left has been ostracized because of the experience of Stalinism. With the fall of the Berlin Wall this changed, but it is often forgotten that the left was highly developed in the countries of Eurocommunism, which were never socialist, and that it contributed to overall societal development in Western Europe and Scandinavia. Why is even the most moderate leftist position expressed so timidly here? How did we come to view the ideology of equality and tolerance with such suspicion? As a trade union, we believe that in the modern era, political pluralism cannot be of sufficient quality without a serious, democratic, and responsible left spectrum — and this is precisely what is missing from our patchwork of ideological options. Workers' rights, decent work, fair wages, workplace safety, the social state — these are themes that, without a strong left, remain marginalized. However, this must also be said: Serbian society at this moment does not need any new divisions. We must come together around national unity and build our state as a democratic and prosperous one — a state to which people will move, rather than one they leave behind. That is why the false conflicts between left and right must come to an end, because in Europe we have examples of national states — monarchies — in which precisely the synthesis of national identity and social justice has produced a high standard of living, strong workers' rights, and social cohesion. Norway, Sweden, Denmark, the Netherlands, Belgium — these are all nations that did not choose between left and right, but took the best of both: the preservation of national, family, and traditional values on the one hand, and a strong social state, protection of workers, and equal opportunity for all on the other. This is the path Serbia must follow. The world has tilted dangerously to the right, but the logical course, supported by history, is a return to equilibrium. Will we, despite our own experience, be the last to understand this — or will we have the wisdom to rise above false divisions and build the Serbia we deserve?

Aleksić Nebojša, President of the Confederation of Free Trade Unions of Serbia