SOLIDARNOST NA REČIMA, SARADNICI NIZ VODU — KOJI JE PRAVI ŽELJKO VESELINOVIĆ?

Narodni poslanik Željko Veselinović juče u Skupštini ponovo je pokušao da se predstavi kao beskompromisni borac za radnike. Govorio je kako je razgovarajući sa nekim ministrima uradio posao kako treba, kako je makar za jedan santimetar poboljšao život običnih ljudi i kako ratovima i pljuvačinom niko ništa ne može da dobije. Pogledajte sami: https://youtu.be/BFEtBms7pFM?si=TjdAi-Hf96k0VZjG Lepo zvuči. Problem nastaje kada se reči uporede sa postupcima. Gde je bila ta solidarnost kada su njegovi nekadašnji saradnici dolazili u sukob sa sistemom, ostajali bez posla ili se nalazili pod pritiskom? Od Milana Petrića, osnivača USS „Sloga“, preko Novice Antića i Dragana Ljubića, pa do Nebojše Aleksića — koliko je ljudi koji su nekada bili uz Veselinovića na kraju ostalo bez njegove podrške? U slučaju Nebojše Aleksića otišlo se i korak dalje. Umesto sindikalne solidarnosti došli su javni sukobi, uvrede, pominjanje njegovog sina i pozivi da se Aleksić hapsi. I sada isti čovek govori o solidarnosti među sindikatima? Isti čovek predstavlja Radničku partiju kao servis dostupan svim sindikatima? Posebno je zanimljivo objašnjenje razgovora sa SNS-om. Kada Veselinović razgovara sa predstavnicima vlasti, to se predstavlja kao razgovor zarad dobrobiti države i radništva. Kada to radi neko drugi, merila su potpuno drugačija. Nemamo ništa protiv razgovora sa vlašću. Sindikat koji želi rezultat za radnike mora razgovarati sa svima koji mogu da reše problem. Ali postoji ogromna razlika između razgovora radi rešavanja problema radnika i razgovora radi sopstvenog političkog pozicioniranja i nade da postaneš sindikalni kućni ljubimac. Zato Veselinović treba javno da kaže: sa kim je iz SNS-a razgovarao, kada, o čemu i koji je konkretan rezultat tih razgovora za radnike Srbije? Koji radnici su zahvaljujući tim razgovorima vraćeni na posao? Kome su isplaćene zaostale zarade? Gde su poboljšani uslovi rada? Koji je konkretan radnički problem rešen? Ako su razgovori vođeni zarad radništva, rezultati tih razgovora pripadaju javnosti. Sindikalna solidarnost nije reč koju izgovorite pred kamerom. Ona se pokazuje kada vaš kolega dobije otkaz, kada je izložen pritisku i kada vam je politički neprijatno da stanete pored njega. Ne možete godinama puštati ljude niz vodu, a onda sebe proglasiti simbolom sindikalnog jedinstva. Ne možete napadati druge sindikalce, a sutra im nuditi političku organizaciju kao servis svih sindikata i očekivati da su svi zaboravili juče. I ne možete sopstvene razgovore sa SNS-om proglasiti državničkom i radničkom odgovornošću, a tuđe kontakte sa institucijama predstavljati kao izdaju. To nije solidarnost. To su dvostruki aršini. Radnici imaju pamćenje. A sindikalna biografija se ne piše intervjuima i govorima u Skupštini — piše se onim što ste uradili kada je drugome bilo najteže.

Nebojša Aleksić predsednik Saveza slobodnih sindikata Srbije

SOLIDARNOSTЬ NA SLOVAH, SORATNIKI — POD VODU. KTO NA SAMOM DELE ŽELЬKO VESELINOVIČ?

Narodnый deputat Želьko Veselinovič včera v Skupщine snova popыtalsя predstavitь sebя beskompromissnыm borcom za rabočih. On govoril, čto, razgovarivaя s nekotorыmi ministrami, delal svoю rabotu kak položeno, čto hotя bы na odin santimetr ulučšil žiznь prostыh lюdeй i čto voйnami i oskorbleniяmi nikto ničego ne dobьёtsя. Posmotrite sami: https://youtu.be/BFEtBms7pFM?si=TjdAi-Hf96k0VZjG Krasivo zvučit. Problema voznikaet, kogda slova sravnivaюt s delami. Gde bыla эta solidarnostь, kogda ego bыvšie soratniki vstupali v konflikt s sistemoй, terяli rabotu ili okazыvalisь pod davleniem? Ot Milana Petriča, osnovateleй OSS «Sloga», čerez Novicu Antiča i Dragana Lюbiča do Neboйši Aleksiča — skolьko lюdeй, kotorыe kogda-to bыli rяdom s Veselinovičem, v itoge ostalisь bez ego podderžki? V slučae Neboйši Aleksiča delo zašlo eщё dalьše. Vmesto profsoюznoй solidarnosti posledovali publičnыe konfliktы, oskorbleniя, upominanie ego sыna i prizыvы arestovatь Aleksiča. I teperь tot že čelovek govorit o solidarnosti meždu profsoюzami? Tot že čelovek predstavlяet Rabočuю partiю kak servis, dostupnый vsem profsoюzam? Osobenno lюbopыtno obъяsnenie razgovorov s SNS. Kogda Veselinovič razgovarivaet s predstavitelяmi vlasti, эto podaёtsя kak razgovor radi blaga gosudarstva i trudящihsя. Kogda эto delaet kto-to drugoй, kriterii soveršenno inыe. Mы ne protiv razgovorov s vlastью. Profsoюz, kotorый hočet rezulьtata dlя rabočih, dolžen razgovarivatь so vsemi, kto možet rešitь problemu. No estь ogromnaя raznica meždu razgovorom radi rešeniя problem rabočih i razgovorom radi sobstvennogo političeskogo pozicionirovaniя i nadeždы statь profsoюznыm domašnim lюbimcem. Poэtomu Veselinovič dolžen publično skazatь: s kem imenno iz SNS on razgovarival, kogda, o čёm i kakoй konkretnый rezulьtat эtih razgovorov dlя rabočih Serbii? Kakie rabočie blagodarя эtim razgovoram vernulisь na rabotu? Komu vыplatili zadolžennostь po zarplate? Gde ulučšili usloviя truda? Kakaя konkretnaя rabočaя problema bыla rešena? Esli razgovorы velisь radi trudящihsя, rezulьtatы эtih razgovorov prinadležat obщestvennosti. Profsoюznaя solidarnostь — эto ne slovo, kotoroe proiznosяt pered kameroй. Ona proяvlяetsя, kogda vaš kollega polučaet uvolьnenie, kogda na nego okazыvaetsя davlenie i kogda vam političeski neudobno vstatь rяdom s nim. Nelьzя godami brosatь lюdeй pod vodu, a potom obъяvlяtь sebя simvolom profsoюznogo edinstva. Nelьzя napadatь na drugih profsoюznыh deяteleй, a na sleduющiй denь predlagatь im političeskuю organizaciю kak servis vseh profsoюzov i ožidatь, čto vse zabыli včerašnee. I nelьzя sobstvennыe razgovorы s SNS obъяvlяtь gosudarstvennoй i rabočeй otvetstvennostью, a čužie kontaktы s institutami predstavlяtь kak predatelьstvo. Эto ne solidarnostь. Эto dvoйnыe standartы. U rabočih estь pamяtь. A profsoюznaя biografiя pišetsя ne intervью i vыstupleniяmi v Skupщine — ona pišetsя tem, čto vы sdelali, kogda drugomu bыlo tяželee vsego.

Neboйša Aleksič predsedatelь Soюza svobodnыh profsoюzov Serbii

SOLIDARITY IN WORDS, COMRADES THROWN UNDER THE BUS — WHO IS THE REAL ŽELJKO VESELINOVIĆ?

MP Željko Veselinović yesterday in the National Assembly once again tried to present himself as an uncompromising fighter for workers. He claimed that by talking to certain ministers he did his job properly, that he improved the lives of ordinary people by at least one centimetre, and that no one can achieve anything through wars and mud-slinging. See for yourself: https://youtu.be/BFEtBms7pFM?si=TjdAi-Hf96k0VZjG It sounds nice. The problem arises when words are compared with actions. Where was that solidarity when his former colleagues came into conflict with the system, lost their jobs or found themselves under pressure? From Milan Petrić, founders of USS “Sloga”, through Novica Antić and Dragan Ljubić to Nebojša Aleksić — how many people who were once by Veselinović’s side were ultimately left without his support? In the case of Nebojša Aleksić it went even further. Instead of trade-union solidarity there were public conflicts, insults, mentions of his son and calls for Aleksić to be arrested. And now the same man speaks about solidarity among trade unions? The same man presents the Workers’ Party as a service available to all trade unions? Especially interesting is the explanation of talks with the SNS. When Veselinović talks to representatives of the authorities, it is presented as a conversation for the good of the state and the working class. When someone else does the same, the standards are completely different. We have nothing against talks with the government. A trade union that wants results for workers must talk to everyone who can solve a problem. But there is a huge difference between talks aimed at solving workers’ problems and talks aimed at one’s own political positioning and the hope of becoming a trade-union house pet. That is why Veselinović should publicly state: with whom exactly from the SNS he spoke, when, about what, and what concrete result those talks brought for the workers of Serbia? Which workers were returned to their jobs thanks to those talks? Who received unpaid wages? Where were working conditions improved? Which concrete workers’ problem was solved? If the talks were held for the sake of the working class, the results of those talks belong to the public. Trade-union solidarity is not a word you utter in front of a camera. It shows itself when your colleague is dismissed, when he is under pressure and when it is politically uncomfortable for you to stand beside him. You cannot throw people under the bus for years and then declare yourself a symbol of trade-union unity. You cannot attack other trade unionists and the next day offer them a political organisation as a service for all trade unions and expect everyone to have forgotten yesterday. And you cannot proclaim your own talks with the SNS as statesmanlike and working-class responsibility while presenting other people’s contacts with institutions as betrayal. That is not solidarity. That is double standards. Workers have a memory. And a trade-union biography is not written by interviews and speeches in the Assembly — it is written by what you did when someone else was having the hardest time.

Nebojša Aleksić President of the Union of Free Trade Unions of Serbia