Srbija pamti SNS fašizam

SNS se danas predstavlja kao zaštitnik žena i pomiritelj podeljenog društva. Ali promena izbornog slogana ne briše ono što su ljudi preživeli.

Slučaj Tatjane Mićić zahteva odgovore. Ona je optužila Aleksandra Šapića za fizički napad, a objavljen je lekarski nalaz o prelomima nosa i dela gornje vilice. Šapić negira da ju je udario. Javnost zaslužuje utvrđivanje odgovornosti, bez zaštite koju pružaju funkcija i stranačka pripadnost.

A studentkinja Ana u Novom Sadu? Pretučena je u napadu za koji su optuženi aktivisti SNS-a, izašli iz stranačkih prostorija sa bejzbol palicama. Polomljena joj je vilica. I to pripada stvarnosti sa kojom moraju da se suoče oni koji danas govore o zaštiti žena.

Svedočenja zaposlenih opisuju kako su ih maltretirali, ucenjivali, pretili im premeštajima i otkazima, a pojedini su prijavili da su posle odbijanja stranačkih zahteva izgubili posao. Tražili su političku poslušnost od ljudi čija je jedina obaveza bila da pošteno rade.

Zabeležena su i svedočenja o ucenama korisnika socijalne pomoći: pretili su im gubitkom pomoći ako ne glasaju kako im se naloži. Strah od nemaštine koristili su kao sredstvo političkog pritiska.

Radnici javnih, javno-komunalnih i državnih preduzeća svedočili su o prinudi na stranačke aktivnosti: botovanje, prikupljanje kapilarnih i „sigurnih“ glasova i odlaske na mitinge. Od njih su tražili da rade za stranku, uz pretnje gubitkom posla i drugim posledicama.

Posmatrači su beležili i fotografisanje glasačkih listića. Zahtevam da se ispitaju i navodi o primoravanju građana da glasaju za SNS, fotografišu zaokruženi listić i fotografiju pošalju koordinatoru SNS-a kao dokaz poslušnosti. Tajnost glasanja i slobodna volja građana moraju biti zaštićeni od stranačke kontrole.

Pogledajte primer Nebojše Aleksića, danas predsednika Saveza slobodnih sindikata Srbije. O njegovom premeštanju na čišćenje klozeta posle javnog negodovanja i pokušaja da postavi pitanja gradonačelniku pisali su mediji. Objavljeno je i svedočenje da ga je Dejan Krstović u direkciji GSP-a verbalno napao, vređao, pretio mu otkazom i pozvao obezbeđenje da ga izbaci. Aleksić je te postupke opisivao kao ponižavanje i progon zbog sindikalnog delovanja.

Kasnije je dobio i otkaz, o čemu je javno svedočio Savez. Njegova priča pokazuje šta za čoveka i porodicu znači kada se sukob sa rukovodstvom pretvori u borbu za egzistenciju.

Puna je Srbija „Aleksića“ — ljudi čija imena nisu stigla do naslovnih strana, a koji svedoče o sličnim pritiscima, ponižavanju i kažnjavanju neposlušnosti.

SNS i Aleksandar Vučić nisu država. Neslaganje sa njima nije neprijateljstvo prema Srbiji. Odbijanje kulta ličnosti nije razlog da čovek izgubi dostojanstvo, posao ili bezbednost.

Posle svega, predstavljati se kao pomiritelj i zaštitnik žena, bez suočavanja sa ovim postupcima i odgovornošću, za mene je dubok nemoral i političko licemerje.

Za mene su oni neviđene kukavice i licemeri. Kukavičluk je koristiti funkciju, stranačku moć i strah od otkaza za obračun sa ljudima koji se usude da kažu šta misle. Licemerje je posle maltretiranja, ponižavanja i nasilja pred izbore nastupati kao zaštitnik žena i pomiritelj društva. Neka svoje reči dokažu prihvatanjem odgovornosti za postupke svojih funkcionera i aktivista.

Srbija pamti. Izborni slogan ne može da izbriše njeno pamćenje.

Aleksić Nebojša, predsednik Saveza slobodnih sindikata Srbije

Serbiя pomnit fašizm SNS

Segodnя SNS predstavlяet sebя zaщitnikom ženщin i siloй, sposobnoй primiritь raskolotoe obщestvo. No smena predvыbornogo lozunga ne stiraet togo, čto perežili lюdi.

Delo Tatьяnы Mičič trebuet otvetov. Ona obvinila Aleksandra Šapiča v fizičeskom napadenii, a opublikovannoe medicinskoe zaklюčenie ukazыvaet na perelomы nosovoй kosti i časti verhneй čelюsti. Šapič otricaet, čto udaril eё. Obщestvo zasluživaet ustanovleniя otvetstvennosti bez prikrыtiя dolžnostью i partiйnoй prinadležnostью.

A studentka Ana v Novi-Sade? Eё izbili vo vremя napadeniя, v kotorom obvinяюtsя aktivistы SNS, vыšedšie iz partiйnogo pomeщeniя s beйsbolьnыmi bitami. Eй slomali čelюstь. Эto tože častь realьnosti, s kotoroй dolžnы stolknutьsя te, kto segodnя govorit o zaщite ženщin.

V svidetelьstvah rabotnikov opisыvaetsя, kak ih travili, prinuždali k političeskoй podderžke, ugrožali perevodami i uvolьneniяmi. Nekotorыe soobщili, čto poterяli rabotu posle otkaza vыpolnяtь partiйnыe trebovaniя. Ot lюdeй, edinstvennoй obяzannostью kotorыh bыlo dobrosovestno truditьsя, trebovali političeskogo poslušaniя.

Zafiksirovanы i svidetelьstva o davlenii na polučateleй socialьnoй pomoщi: im ugrožali lišeniem vыplat, esli oni ne progolosuюt po ukazaniю. Strah pered niщetoй ispolьzovali kak sredstvo političeskogo davleniя.

Rabotniki predpriяtiй publičnogo sektora, municipalьnыh kommunalьnыh i gosudarstvennыh predpriяtiй svidetelьstvovali o prinuždenii k partiйnoй deяtelьnosti: organizovannoй propartiйnoй aktivnosti v internete, sboru «garantirovannыh» golosov čerez ličnыe svяzi i poseщeniю mitingov. Ot nih trebovali rabotatь na partiю, ugrožaя potereй rabotы i drugimi posledstviяmi.

Nablюdateli fiksirovali i fotografirovanie izbiratelьnыh bюlleteneй. Я trebuю proveritь takže utverždeniя o tom, čto graždan prinuždali golosovatь za SNS, fotografirovatь zapolnennый bюlletenь i otpravlяtь fotografiю koordinatoru SNS v kačestve dokazatelьstva poslušaniя. Taйna golosovaniя i svobodnoe voleizъяvlenie graždan dolžnы bыtь zaщiщenы ot partiйnogo kontrolя.

Posmotrite na primer Neboйši Aleksiča, nыnešnego predsedatelя Soюza svobodnыh profsoюzov Serbii. SMI pisali o tom, kak ego pereveli na uborku tualetov posle togo, kak on publično vыrazil nedovolьstvo i popыtalsя zadatь voprosы mэru. Bыlo opublikovano i svidetelьstvo o tom, čto Deяn Krstovič v direkcii GSP slovesno napal na nego, oskorblяl, ugrožal uvolьneniem i vыzval ohranu, čtobы ego vыstavili iz zdaniя. Aleksič opisыval эti deйstviя kak uniženie i presledovanie za profsoюznuю deяtelьnostь.

Pozdnee ego uvolili, o čёm Soюz publično soobщal. Ego istoriя pokazыvaet, čto označaet dlя čeloveka i ego semьi situaciя, kogda konflikt s rukovodstvom prevraщaetsя v borьbu za sredstva k suщestvovaniю.

Serbiя polna takih «Aleksičeй» — lюdeй, čьi imena ne popali na pervыe polosы, no kotorыe svidetelьstvuюt o podobnom davlenii, uniženii i nakazanii za neposlušanie.

SNS i Aleksandr Vučič — ne gosudarstvo. Nesoglasie s nimi ne označaet vraždebnosti k Serbii. Otkaz prinimatь kulьt ličnosti ne možet bыtь osnovaniem dlя togo, čtobы čelovek lišilsя dostoinstva, rabotы ili bezopasnosti.

Posle vsego эtogo predstavlяtь sebя primiritelem i zaщitnikom ženщin, ne priznavaя neobhodimosti razobratьsя s takimi deйstviяmi i otvetstvennostью za nih, — na moй vzglяd, glubokaя beznravstvennostь i političeskoe licemerie.

Dlя menя oni redkostnыe trusы i licemerы. Trusostь — ispolьzovatь dolžnostь, partiйnuю vlastь i strah uvolьneniя dlя raspravы s lюdьmi, kotorыe osmelivaюtsя govoritь to, čto dumaюt. Licemerie — posle travli, uniženiя i nasiliя pered vыborami vыstupatь v roli zaщitnika ženщin i primiritelя obщestva. Pustь dokažut svoi slova, prinяv otvetstvennostь za deйstviя svoih dolžnostnыh lic i aktivistov.

Serbiя pomnit. Predvыbornый lozung ne možet steretь eё pamяtь.

Aleksič Neboйša, predsedatelь Soюza svobodnыh profsoюzov Serbii

Serbia remembers SNS fascism

Today, SNS presents itself as a protector of women and a force that can reconcile a divided society. But changing an election slogan does not erase what people have endured.

The case of Tatjana Mićić demands answers. She accused Aleksandar Šapić of physically assaulting her, and a published medical report records fractures of the nasal bone and part of the upper jaw. Šapić denies hitting her. The public deserves accountability, without the protection afforded by public office and party affiliation.

And what about the student Ana in Novi Sad? She was beaten in an attack allegedly carried out by SNS activists who emerged from party premises with baseball bats. Her jaw was broken. That, too, is part of the reality that those speaking about protecting women today must confront.

Workers’ testimonies describe how they were harassed, coerced into political support, and threatened with transfers and dismissal. Some reported losing their jobs after refusing party demands. Political obedience was demanded of people whose only obligation was to do their jobs honestly.

Testimonies also recorded pressure on welfare recipients: they were threatened with losing their benefits unless they voted as instructed. Fear of poverty was used as a means of political pressure.

Employees of public enterprises, municipal utility companies and state-owned enterprises testified that they were forced to participate in party activities: posting coordinated pro-party comments online, gathering pledged votes through personal networks, and attending rallies. They were required to work for the party under threat of losing their jobs and facing other consequences.

Observers also recorded voters photographing their ballots. I demand an investigation into allegations that citizens were forced to vote for SNS, photograph their marked ballots and send the photographs to an SNS coordinator as proof of obedience. Ballot secrecy and citizens’ freedom of choice must be protected from party control.

Consider Nebojša Aleksić, now President of the Alliance of Free Trade Unions of Serbia. The media reported that he was reassigned to cleaning toilets after publicly expressing his dissatisfaction and attempting to question the mayor. Testimony was also published that Dejan Krstović verbally attacked him at GSP headquarters, insulted him, threatened him with dismissal, and called security to have him removed. Aleksić described these actions as humiliation and persecution for his trade union activities.

He was later dismissed, as the Alliance publicly reported. His story shows what it means for a person and their family when a dispute with management becomes a struggle to make a living.

Serbia is full of people like Aleksić — people whose names never made the headlines, but who testify to similar pressure, humiliation, and punishment for refusing to comply.

SNS and Aleksandar Vučić are not the state. Disagreeing with them does not mean hostility towards Serbia. Rejecting a personality cult is no reason for anyone to lose their dignity, job, or safety.

After all this, presenting themselves as peacemakers and protectors of women without confronting these actions and accepting accountability is, in my view, deeply immoral and politically hypocritical.

To me, they are utter cowards and hypocrites. Cowardice means using public office, party power, and the fear of dismissal to punish people who dare to speak their minds. Hypocrisy means presenting themselves before an election as protectors of women and peacemakers after harassment, humiliation, and violence. Let them prove their words by accepting responsibility for the actions of their officials and activists.

Serbia remembers. An election slogan cannot erase its memory.

Aleksić Nebojša, President of the Alliance of Free Trade Unions of Serbia