SRBIJA POSLE 25. OKTOBRA – IZBORI KOJI NEĆE ZAVRŠITI POLITIČKU KRIZU
Lični stav
Moja centralna teza je jednostavna: izbori 25. oktobra neće rešiti političku krizu u Srbiji. Oni će, po svemu sudeći, otvoriti prelazni period koji može trajati oko dve godine, tokom kojeg će oslabljena vlast biti izložena stalnim političkim i socijalnim pritiscima, dok će se paralelno pripremati teren za nove opšte izbore.
A upravo ti naredni izbori mogli bi da budu mnogo važniji od ovih.
Oni bi mogli da označe kraj sadašnjeg rasparčanog partijskog sistema i stvaranje nove političke arhitekture Srbije: dva snažna politička pola i centar oko SPS-a i srodnih organizacija.
Zato 25. oktobar ne vidim kao kraj jednog političkog procesa.
Vidim ga kao njegov početak.
SLABA POBEDA NE ZNAČI STABILNU VLAST
Moja procena je da SNS na ovim izborima može ostvariti pobedu, ali da bi ona mogla biti daleko slabija od pobeda na koje je ta stranka navikla tokom prethodnih godina.
Upravo tu leži suština problema.
Nije isto imati parlamentarnu većinu i imati stabilnu vlast.
Vlada može imati dovoljno poslanika da bude izabrana, a da istovremeno nema političku snagu da nesmetano upravlja društvom.
Ukoliko rezultat bude tesan, a društvene podele ostanu duboke, izbori neće ugasiti krizu. Samo će je preseliti iz izborne kampanje u period posle izbora.
Politički protesti neće nestati preko noći.
Studentsko nezadovoljstvo neće nestati preko noći.
Socijalni problemi neće nestati preko noći.
Pitanja zarada, cena, položaja radnika, javnih službi, korupcije, institucija i političke odgovornosti ostaće i 26. oktobra.
Zato bi buduća vlast mogla formalno da vlada, ali suštinski da provede najveći deo svog mandata braneći sopstveni opstanak.
To više nije stabilna vlast.
To je vlast u stalnoj predizbornoj kampanji.
NAREDNE DVE GODINE KAO PRELAZNI PERIOD
Upravo zato smatram mogućim da Srbija posle 25. oktobra uđe u period od približno dve godine u kojem će praktično sva politika biti usmerena ka sledećim izborima.
Svaki protest biće istovremeno i borba za političku poziciju.
Svaka vladina odluka biće procenjivana kroz njen izborni efekat.
Svaka stranka će tražiti svoje mesto u sistemu koji nastaje.
Svaki raskol, savez i nova organizacija biće deo priprema za narednu veliku političku bitku.
Zato smatram da bi vlast formirana posle 25. oktobra mogla imati karakter prelazne političke vlasti, čak i ako formalno dobije pun mandat.
Njena istorijska uloga možda neće biti da stabilizuje postojeći sistem.
Možda će, i protiv sopstvene volje, pripremiti njegov kraj.
Jer politički sistem koji je postojao prethodnih petnaestak godina već pokazuje znake iscrpljenosti.
S jedne strane postoji ogromna SNS organizacija u kojoj su godinama zajedno živeli veoma različiti politički pravci.
S druge strane postoji rasparčana opozicija.
Između njih postoje SPS, različiti pokreti, manje stranke, studenti i nove organizacije koje još nisu dobile konačni politički oblik.
Ta struktura teško može ostati trajna.
DVA VELIKA POLITIČKA POLA
Moja procena je da će naredni izborni ciklus postepeno proizvesti dva velika politička pola.
Prvi će biti nacionalno-konzervativni i suverenistički.
Njegovo jezgro mogao bi činiti deo današnjeg SNS-a, zajedno sa delovima sadašnje desnice.
Ne verujem da će SNS u sadašnjem obliku postojati zauvek.
SNS je dugo funkcionisao kao široka organizacija koja je u sebe usisala nacionaliste, konzervativce, bivše radikale, bivše demokrate, evropejce, evroskeptike, socijalno orijentisane birače i veliki broj ljudi čije je osnovno opredeljenje bilo pripadnost vlasti.
Takav sistem može dugo da opstane dok je centar moći veoma snažan.
Kada centar oslabi, počinje razdvajanje.
Tada ideologija ponovo postaje važna.
Iz tog procesa mogla bi nastati nova, jasnije profilisana srpska desnica.
Na drugoj strani mogao bi nastati veliki demokratsko-građanski blok.
Njegovo jezgro ne mora biti stara opozicija.
Upravo studentski pokret pokazuje da postoji prostor za stvaranje nečeg novog, što ne mora biti prosta rekonstrukcija politike iz perioda pre 2012. godine.
U tom prostoru mogu se naći studenti, deo sadašnje proevropske opozicije, građanski pokreti, deo umerene nacionalne opozicije i novi ljudi koji do sada nisu pripadali klasičnim partijskim strukturama.
Zato taj budući blok ne bih nazivao starom levicom, niti starom „žutom“ opozicijom.
Ako bude želeo da traje, moraće da bude nešto novo.
SPS KAO CENTAR I JEZIČAK NA VAGI
Između ta dva velika pola ostaće prostor političkog centra.
Tu pre svega vidim SPS.
SPS ideološki nije klasična centristička stranka, ali je tokom više decenija pokazao sposobnost da politički sarađuje sa različitim stranama.
U sistemu sa dva snažna bloka upravo takva stranka može postati izuzetno važna.
Ne zato što će nužno biti najjača.
Nego zato što može biti neophodna za formiranje većine.
Zato budući sistem ne vidim kao bukvalnu kopiju Amerike sa dve stranke.
Srbija ima drugačiji izborni sistem, drugačiju političku tradiciju i drugačiju strukturu društva.
Ali vidim mogućnost stvaranja dva dominantna pola, uz snažan centar koji će u pojedinim situacijama odlučivati ko može da formira vlast.
I SINDIKATI ĆE MORATI DA SE POZICIONIRAJU
Takvo političko prestrojavanje neće zaobići ni sindikalnu scenu.
U Srbiji deluje šest velikih sindikalnih centrala: Savez samostalnih sindikata Srbije, UGS „Nezavisnost“, ASNS, USS „Sloga“, Konfederacija slobodnih sindikata i Savez slobodnih sindikata Srbije.
Već danas među njima postoje jasne političke i ideološke razlike.
Političko rukovodstvo „Sloge“, preko Radničke partije, ušlo je u izborni blok oko SNS-a.
Savez samostalnih sindikata Srbije formalno je nezavisan od političkih stranaka, ali je tradicionalno snažno oslonjen na institucionalni socijalni dijalog sa državom i aktuelnom vlašću.
Zbog toga ga pre vidim u prostoru političkog i institucionalnog centra nego kao deo nekog radikalnog pola.
UGS „Nezavisnost“ svojim evropskim i socijaldemokratskim opredeljenjem prirodno je bliži demokratsko-građanskom političkom prostoru.
ASNS takođe nosi nasleđe demokratskih promena i evropskih standarda.
Konfederaciju slobodnih sindikata u ovom trenutku ne bih nasilno svrstavao ni na jednu stranu.
A Savez slobodnih sindikata Srbije ima specifičnu poziciju.
Mi smo političko-suverenistički sindikat.
Ali smo istovremeno oštri kritičari sadašnje vlasti.
To nije protivrečnost.
Suverenizam nije vlasništvo SNS-a.
Socijalna pravda nije vlasništvo levice.
Patriotizam nije vlasništvo desnice.
Radnička prava nisu vlasništvo nijedne političke stranke.
Savez slobodnih sindikata Srbije upravo zato ima prostor da izgradi posebnu poziciju: nacionalnu i socijalnu, ali nezavisnu od vlasti.
Naš zadatak nije da tražimo političkog gospodara.
Naš zadatak je da radnici konačno dobiju sopstveni politički glas.
PRAVA BITKA DOLAZI POSLE 25. OKTOBRA
Zato smatram da je pogrešno posmatrati 25. oktobar kao konačni obračun vlasti i opozicije.
Pravo pitanje nije samo ko će te večeri proglasiti pobedu.
Pravo pitanje je šta će od te pobede ostati godinu ili dve kasnije.
Ako SNS formira vlast sa oslabljenom političkom snagom, pod stalnim pritiskom protesta, socijalnog nezadovoljstva i jake opozicije, onda će ta vlast faktički provoditi mandat pripremajući sledeću izbornu utakmicu.
Istovremeno će se menjati i vlast i opozicija.
SNS će morati da definiše šta ostaje posle njegove sadašnje široke političke konstrukcije.
Studentski pokret i opozicija moraće da pokažu mogu li od protesta napraviti trajnu političku organizaciju.
SPS će pokušavati da sačuva prostor centra.
Sindikati će morati da odluče da li žele da ostanu privesci političkih struktura ili da postanu samostalni društveni faktor.
To je suština procesa koji vidim pred Srbijom.
Ne jedni izbori.
Nego prelaz iz jednog političkog sistema u drugi.
Zato je moja procena da će izbori 25. oktobra verovatno stvoriti vlast, ali ne i stabilnost.
Naredni period mogao bi doneti stalne političke i socijalne proteste, slabljenje postojećih političkih konstrukcija i ubrzano prestrojavanje cele scene.
A sledeći opšti izbori mogli bi konačno da izrode novu političku arhitekturu Srbije:
jedan snažan nacionalno-konzervativni pol,
jedan snažan demokratsko-građanski pol,
i centar okupljen oko SPS-a i srodnih političkih organizacija.
Ako se taj proces zaista dogodi, onda ćemo tek tada moći da kažemo da je završena politička epoha koja je počela dolaskom SNS-a na vlast.
Zato 25. oktobar nije kraj.
25. oktobar je početak borbe za Srbiju posle sadašnjeg političkog sistema.
Aleksić Nebojša predsednik Saveza slobodnih sindikata Srbije
SERBIЯ POSLE 25 OKTЯBRЯ — VЫBORЫ, KOTORЫE NE ZAVERŠAT POLITIČESKIЙ KRIZIS
Ličnaя poziciя
Moй centralьnый tezis prost: vыborы 25 oktяbrя ne razrešat političeskiй krizis v Serbii. Po vseй vidimosti, oni otkroюt perehodnый period, kotorый možet prodlitьsя okolo dvuh let, v tečenie kotorogo oslablennaя vlastь budet nahoditьsя pod postoяnnыm političeskim i socialьnыm davleniem, a parallelьno budet gotovitьsя počva dlя novыh vseobщih vыborov.
I imenno эti sleduющie vыborы mogut okazatьsя namnogo važnee nыnešnih.
Oni mogut oznamenovatь konec nыnešneй razdroblennoй partiйnoй sistemы i sozdanie novoй političeskoй arhitekturы Serbii: dvuh silьnыh političeskih polюsov i centra vokrug SPS i blizkih k neй organizaciй.
Poэtomu я ne rassmatrivaю 25 oktяbrя kak konec odnogo političeskogo processa.
Я vižu v nem ego načalo.
SLABAЯ POBEDA NE OZNAČAET STABILЬNUЮ VLASTЬ
Po moeй ocenke, SNS na эtih vыborah možet dobitьsя pobedы, odnako ona možet okazatьsя značitelьno slabee pobed, k kotorыm эta partiя privыkla v predыduщie godы.
Imenno v эtom zaklюčaetsя sutь problemы.
Parlamentskoe bolьšinstvo i stabilьnaя vlastь — ne odno i to že.
Pravitelьstvo možet imetь dostatočno deputatov dlя svoego izbraniя i odnovremenno ne obladatь političeskoй siloй, neobhodimoй dlя besprepяtstvennogo upravleniя obщestvom.
Esli rezulьtat okažetsя blizkim, a obщestvennыe razdeleniя ostanutsя glubokimi, vыborы ne pogasяt krizis. Oni lišь perenesut ego iz izbiratelьnoй kampanii v period posle vыborov.
Političeskie protestы ne isčeznut za odnu nočь.
Nedovolьstvo studentov ne isčeznet za odnu nočь.
Socialьnыe problemы ne isčeznut za odnu nočь.
Voprosы zarplat, cen, položeniя rabotnikov, obщestvennыh služb, korrupcii, institutov i političeskoй otvetstvennosti ostanutsя i 26 oktяbrя.
Poэtomu buduщaя vlastь smožet formalьno upravlяtь, no po suщestvu provedet bolьšuю častь svoego mandata, zaщiщaя sobstvennoe političeskoe vыživanie.
Эto uže ne stabilьnaя vlastь.
Эto vlastь v sostoяnii postoяnnoй predvыbornoй kampanii.
SLEDUЮЩIE DVA GODA KAK PEREHODNЫЙ PERIOD
Imenno poэtomu я sčitaю vozmožnыm, čto posle 25 oktяbrя Serbiя voйdet v period prodolžitelьnostью primerno dva goda, v tečenie kotorogo praktičeski vsя politika budet orientirovana na sleduющie vыborы.
Každый protest odnovremenno budet i borьboй za političeskuю poziciю.
Každoe rešenie pravitelьstva budet ocenivatьsя čerez ego izbiratelьnый эffekt.
Každaя partiя budet iskatь svoe mesto v formiruющeйsя sisteme.
Každый raskol, soюz i novaя organizaciя budut častью podgotovki k sleduющeй bolьšoй političeskoй bitve.
Poэtomu я sčitaю, čto vlastь, sformirovannaя posle 25 oktяbrя, možet imetь harakter perehodnoй političeskoй vlasti, daže esli formalьno polučit polnый mandat.
Ee istoričeskaя rolь, vozmožno, budet zaklюčatьsя ne v stabilizacii suщestvuющeй sistemы.
Vozmožno, daže protiv sobstvennoй voli, ona podgotovit ee konec.
Potomu čto političeskaя sistema, suщestvovavšaя poslednie pяtnadcatь let, uže demonstriruet priznaki istoщeniя.
S odnoй storonы suщestvuet ogromnaя organizaciя SNS, vnutri kotoroй godami sosuщestvovali očenь raznыe političeskie napravleniя.
S drugoй storonы suщestvuet razdroblennaя oppoziciя.
Meždu nimi nahodяtsя SPS, različnыe dviženiя, nebolьšie partii, studentы i novыe organizacii, kotorыe eщe ne priobreli okončatelьnuю političeskuю formu.
Takaя struktura vrяd li možet ostatьsя postoяnnoй.
DVA KRUPNЫH POLITIČESKIH POLЮSA
Po moeй ocenke, sleduющiй izbiratelьnый cikl postepenno sformiruet dva krupnыh političeskih polюsa.
Pervый budet nacionalьno-konservativnыm i suverenistskim.
Ego яdro možet sostavitь častь nыnešneй SNS vmeste s častью segodnяšnih pravыh sil.
Я ne verю, čto SNS v nыnešnem vide budet suщestvovatь večno.
SNS dolgoe vremя funkcionirovala kak širokaя organizaciя, kotoraя vobrala v sebя nacionalistov, konservatorov, bыvših radikalov, bыvših demokratov, storonnikov evropeйskoй integracii, evroskeptikov, socialьno orientirovannыh izbirateleй i bolьšoe čislo lюdeй, dlя kotorыh osnovnыm političeskim vыborom bыla prinadležnostь k vlasti.
Takaя sistema možet dolgo suщestvovatь, poka centr vlasti ostaetsя očenь silьnыm.
Kogda centr oslabevaet, načinaetsя razdelenie.
Togda ideologiя snova stanovitsя važnoй.
Iz эtogo processa možet vozniknutь novaя, bolee četko sformirovannaя serbskaя pravaя političeskaя sila.
Na drugoй storone možet vozniknutь krupnый demokratičeski-graždanskiй blok.
Ego яdrom ne obяzatelьno dolžna bыtь staraя oppoziciя.
Imenno studenčeskoe dviženie pokazыvaet, čto suщestvuet prostranstvo dlя sozdaniя čego-to novogo, čto ne dolžno bыtь prostoй rekonstrukcieй politiki perioda do 2012 goda.
V эtom prostranstve mogut okazatьsя studentы, častь nыnešneй proevropeйskoй oppozicii, graždanskie dviženiя, častь umerennoй nacionalьnoй oppozicii i novыe lюdi, kotorыe do sih por ne prinadležali k klassičeskim partiйnыm strukturam.
Poэtomu я ne stal bы nazыvatь эtot buduщiй blok ni staroй levoй, ni staroй «želtoй» oppozicieй.
Esli on hočet suщestvovatь dolgo, emu pridetsя statь čem-to novыm.
SPS KAK CENTR I ЯZЫČOK NA VESAH
Meždu эtimi dvumя krupnыmi polюsami ostanetsя prostranstvo političeskogo centra.
Tam я prežde vsego vižu SPS.
SPS ideologičeski ne яvlяetsя klassičeskoй centristskoй partieй, no na protяženii neskolьkih desяtiletiй ona demonstrirovala sposobnostь političeski sotrudničatь s raznыmi storonami.
V sisteme s dvumя silьnыmi blokami imenno takaя partiя možet statь isklюčitelьno važnoй.
Ne potomu, čto ona obяzatelьno budet samoй silьnoй.
A potomu, čto ona možet okazatьsя neobhodimoй dlя formirovaniя bolьšinstva.
Poэtomu я ne rassmatrivaю buduщuю sistemu kak bukvalьnuю kopiю Ameriki s dvumя partiяmi.
U Serbii drugaя izbiratelьnaя sistema, drugaя političeskaя tradiciя i drugaя struktura obщestva.
No я vižu vozmožnostь sozdaniя dvuh dominiruющih polюsov i silьnogo centra, kotorый v otdelьnыh situaciяh budet rešatь, kto smožet sformirovatь vlastь.
I PROFSOЮZAM PRIDETSЯ OPREDELITЬ SVOЮ POZICIЮ
Takaя političeskaя perestroйka ne oboйdet i profsoюznuю scenu.
V Serbii deйstvuюt šestь krupnыh profsoюznыh centrov: Soюz samostoяtelьnыh profsoюzov Serbii, UGS «Nezavisimostь», ASNS, USS «Sloga», Konfederaciя svobodnыh profsoюzov i Soюz svobodnыh profsoюzov Serbii.
Uže segodnя meždu nimi suщestvuюt četkie političeskie i ideologičeskie različiя.
Političeskoe rukovodstvo «Slogi» čerez Rabočuю partiю vošlo v izbiratelьnый blok vokrug SNS.
Soюz samostoяtelьnыh profsoюzov Serbii formalьno nezavisim ot političeskih partiй, no tradicionno v značitelьnoй mere opiraetsя na institucionalьnый socialьnый dialog s gosudarstvom i deйstvuющeй vlastью.
Poэtomu я skoree vižu ego v prostranstve političeskogo i institucionalьnogo centra, čem kak častь kakogo-libo radikalьnogo polюsa.
UGS «Nezavisimostь» blagodarя svoeй evropeйskoй i social-demokratičeskoй orientacii estestvennыm obrazom bliže k demokratičeski-graždanskomu političeskomu prostranstvu.
ASNS takže neset nasledie demokratičeskih peremen i evropeйskih standartov.
Konfederaciю svobodnыh profsoюzov v dannый moment я ne stal bы iskusstvenno otnositь ni k odnoй storone.
A Soюz svobodnыh profsoюzov Serbii zanimaet specifičeskuю poziciю.
Mы яvlяemsя političeski suverenistskim profsoюzom.
No odnovremenno mы яvlяemsя žestkimi kritikami nыnešneй vlasti.
V эtom net protivorečiя.
Suverenizm ne яvlяetsя sobstvennostью SNS.
Socialьnaя spravedlivostь ne яvlяetsя sobstvennostью levыh.
Patriotizm ne яvlяetsя sobstvennostью pravыh.
Prava rabotnikov ne prinadležat ni odnoй političeskoй partii.
Imenno poэtomu Soюz svobodnыh profsoюzov Serbii imeet prostranstvo dlя formirovaniя osoboй pozicii: nacionalьnoй i socialьnoй, no nezavisimoй ot vlasti.
Naša zadača — ne iskatь političeskogo hozяina.
Naša zadača — dobitьsя togo, čtobы rabotniki nakonec polučili sobstvennый političeskiй golos.
NASTOЯЩAЯ BITVA NAČNETSЯ POSLE 25 OKTЯBRЯ
Poэtomu я sčitaю ošibkoй rassmatrivatь 25 oktяbrя kak okončatelьnoe stolknovenie vlasti i oppozicii.
Nastoящiй vopros ne tolьko v tom, kto v tot večer obъяvit o pobede.
Nastoящiй vopros — čto ostanetsя ot эtoй pobedы god ili dva spustя.
Esli SNS sformiruet vlastь s oslablennoй političeskoй siloй, pod postoяnnыm davleniem protestov, socialьnogo nedovolьstva i silьnoй oppozicii, togda эta vlastь faktičeski provedet svoй mandat, gotovяsь k sleduющemu izbiratelьnomu sostяzaniю.
Odnovremenno budut menяtьsя i vlastь, i oppoziciя.
SNS pridetsя opredelitь, čto ostanetsя posle ee nыnešneй širokoй političeskoй konstrukcii.
Studenčeskomu dviženiю i oppozicii pridetsя pokazatь, sposobnы li oni prevratitь protest v ustoйčivuю političeskuю organizaciю.
SPS budet pыtatьsя sohranitь prostranstvo centra.
Profsoюzam pridetsя rešitь, hotяt li oni ostavatьsя pridatkami političeskih struktur ili statь samostoяtelьnыm obщestvennыm faktorom.
V эtom sutь processa, kotorый я vižu pered Serbieй.
Ne odni vыborы.
A perehod ot odnoй političeskoй sistemы k drugoй.
Poэtomu moя ocenka sostoit v tom, čto vыborы 25 oktяbrя, veroяtno, sozdadut vlastь, no ne stabilьnostь.
Sleduющiй period možet prinesti postoяnnыe političeskie i socialьnыe protestы, oslablenie suщestvuющih političeskih konstrukciй i uskorennuю perestroйku vseй političeskoй scenы.
A sleduющie vseobщie vыborы mogut okončatelьno poroditь novuю političeskuю arhitekturu Serbii:
odin silьnый nacionalьno-konservativnый polюs,
odin silьnый demokratičeski-graždanskiй polюs,
i centr, sformirovannый vokrug SPS i blizkih političeskih organizaciй.
Esli эtot process deйstvitelьno proizoйdet, tolьko togda mы smožem skazatь, čto političeskaя эpoha, načavšaяsя s prihodom SNS k vlasti, zaveršena.
Poэtomu 25 oktяbrя — ne konec.
25 oktяbrя — načalo borьbы za Serbiю posle nыnešneй političeskoй sistemы.
Aleksič Neboйša predsedatelь Soюza svobodnыh profsoюzov Serbii
SERBIA AFTER OCTOBER 25 — ELECTIONS THAT WILL NOT END THE POLITICAL CRISIS
Personal View
My central thesis is simple: the October 25 elections will not resolve the political crisis in Serbia. In all likelihood, they will open a transitional period that may last around two years, during which a weakened government will be exposed to constant political and social pressure, while the ground is simultaneously prepared for new general elections.
And those next elections could be far more important than these ones.
They could mark the end of the current fragmented party system and the creation of a new political architecture in Serbia: two strong political poles and a center around the Socialist Party of Serbia and related organizations.
That is why I do not see October 25 as the end of a political process.
I see it as its beginning.
A WEAK VICTORY DOES NOT MEAN A STABLE GOVERNMENT
My assessment is that SNS may achieve victory in these elections, but that victory could be far weaker than the victories the party has become accustomed to in previous years.
That is precisely where the essence of the problem lies.
Having a parliamentary majority is not the same as having a stable government.
A government may have enough members of parliament to be elected while, at the same time, lacking the political strength to govern society without constant obstruction.
If the result is close and social divisions remain deep, the elections will not extinguish the crisis. They will merely move it from the election campaign into the post-election period.
Political protests will not disappear overnight.
Student dissatisfaction will not disappear overnight.
Social problems will not disappear overnight.
Questions of wages, prices, the position of workers, public services, corruption, institutions and political accountability will remain on October 26 as well.
A future government could therefore formally govern, while in substance spending most of its mandate defending its own survival.
That is no longer a stable government.
That is a government in a permanent election campaign.
THE NEXT TWO YEARS AS A TRANSITIONAL PERIOD
That is precisely why I consider it possible that, after October 25, Serbia will enter a period of approximately two years in which practically all politics will be directed toward the next elections.
Every protest will simultaneously be a struggle for political position.
Every government decision will be assessed through its electoral effect.
Every party will seek its place in the emerging system.
Every split, alliance and new organization will be part of the preparations for the next major political battle.
That is why I believe the government formed after October 25 could have the character of a transitional political government, even if it formally receives a full mandate.
Its historical role may not be to stabilize the existing system.
It may, even against its own will, prepare its end.
Because the political system that has existed for roughly the past fifteen years is already showing signs of exhaustion.
On one side, there is a huge SNS organization in which very different political currents have coexisted for years.
On the other side, there is a fragmented opposition.
Between them are the Socialist Party of Serbia, various movements, smaller parties, students and new organizations that have not yet acquired their final political form.
Such a structure can hardly remain permanent.
TWO MAJOR POLITICAL POLES
My assessment is that the next electoral cycle will gradually produce two major political poles.
The first will be national-conservative and sovereigntist.
Its core could consist of part of today’s SNS, together with parts of the current right.
I do not believe that SNS in its current form will exist forever.
SNS has long functioned as a broad organization that absorbed nationalists, conservatives, former Radicals, former Democrats, pro-Europeans, Eurosceptics, socially oriented voters and a large number of people whose primary political orientation was belonging to the government camp.
Such a system can survive for a long time while the center of power remains very strong.
When that center weakens, separation begins.
Then ideology becomes important again.
Out of that process, a new and more clearly defined Serbian right could emerge.
On the other side, a large democratic-civic bloc could emerge.
Its core does not have to be the old opposition.
The student movement itself shows that there is space for creating something new, something that does not have to be a simple reconstruction of the politics of the period before 2012.
That space may include students, part of the current pro-European opposition, civic movements, part of the moderate national opposition and new people who have not previously belonged to traditional party structures.
That is why I would not call this future bloc either the old left or the old “yellow” opposition.
If it wants to endure, it will have to become something new.
THE SOCIALIST PARTY OF SERBIA AS THE CENTER AND THE BALANCE OF POWER
Between these two major poles, there will remain space for a political center.
That is where I primarily see the Socialist Party of Serbia.
Ideologically, the Socialist Party of Serbia is not a classic centrist party, but over several decades it has demonstrated an ability to cooperate politically with different sides.
In a system with two strong blocs, precisely such a party can become extremely important.
Not because it will necessarily be the strongest.
But because it may be necessary for forming a majority.
That is why I do not see the future system as a literal copy of America with two parties.
Serbia has a different electoral system, a different political tradition and a different social structure.
But I do see the possibility of creating two dominant poles, alongside a strong center that, in certain situations, will determine who can form a government.
TRADE UNIONS WILL ALSO HAVE TO POSITION THEMSELVES
Such political realignment will not bypass the trade union scene either.
Six major trade union centers operate in Serbia: the Confederation of Autonomous Trade Unions of Serbia, UGS Nezavisnost, ASNS, USS Sloga, the Confederation of Free Trade Unions and the Alliance of Free Trade Unions of Serbia.
Clear political and ideological differences already exist among them today.
The political leadership of Sloga, through the Workers’ Party, has entered the electoral bloc around SNS.
The Confederation of Autonomous Trade Unions of Serbia is formally independent of political parties, but is traditionally strongly reliant on institutional social dialogue with the state and the government of the day.
For that reason, I see it more in the space of the political and institutional center than as part of any radical pole.
UGS Nezavisnost, through its European and social-democratic orientation, is naturally closer to the democratic-civic political space.
ASNS also carries the legacy of democratic changes and European standards.
At this moment, I would not forcibly place the Confederation of Free Trade Unions on either side.
The Alliance of Free Trade Unions of Serbia, however, has a specific position.
We are a politically sovereigntist trade union.
At the same time, we are strong critics of the current government.
That is not a contradiction.
Sovereigntism does not belong to SNS.
Social justice does not belong to the left.
Patriotism does not belong to the right.
Workers’ rights do not belong to any political party.
That is precisely why the Alliance of Free Trade Unions of Serbia has room to build a distinct position: national and social, but independent of the government.
Our task is not to seek a political master.
Our task is for workers finally to gain their own political voice.
THE REAL BATTLE COMES AFTER OCTOBER 25
That is why I believe it is wrong to view October 25 as the final showdown between the government and the opposition.
The real question is not only who will declare victory that evening.
The real question is what will remain of that victory one or two years later.
If SNS forms a government with weakened political strength, under constant pressure from protests, social dissatisfaction and a strong opposition, then that government will effectively spend its mandate preparing for the next electoral contest.
At the same time, both the government and the opposition will change.
SNS will have to define what remains after its current broad political construction.
The student movement and the opposition will have to show whether they can turn protest into a lasting political organization.
The Socialist Party of Serbia will try to preserve the space of the center.
Trade unions will have to decide whether they want to remain appendages of political structures or become an independent social factor.
That is the essence of the process I see ahead of Serbia.
Not a single election.
But a transition from one political system to another.
That is why my assessment is that the October 25 elections will probably create a government, but not stability.
The period ahead could bring constant political and social protests, the weakening of existing political structures and an accelerated realignment of the entire political scene.
And the next general elections could finally produce a new political architecture for Serbia:
one strong national-conservative pole,
one strong democratic-civic pole,
and a center gathered around the Socialist Party of Serbia and related political organizations.
If that process really takes place, only then will we be able to say that the political era that began with SNS coming to power has ended.
That is why October 25 is not the end.
October 25 is the beginning of the struggle for Serbia after the current political system.
Nebojša Aleksić President of the Alliance of Free Trade Unions of Serbia