ŠTA SE ZAISTA DOGODILO 2020. Kako „Hitler i Staljin" srpske opozicije politički skidaju glave svojim saradnicima

Željko Veselinović je, pravdajući svoj odlazak na razgovore kod Aleksandra Vučića, izgovorio da su „i Hitler i Staljin razgovarali". Prihvatimo njegovo istorijsko poređenje — ali do kraja. Jer čovek koji sebe teši imenima dvojice najvećih dželata dvadesetog veka otkriva više nego što misli: otkriva kako sam razume moć. A ja znam kako je razume, jer sam to osetio na svojoj koži. Godine 2020. prvo me je Dragan Đilas isključio iz Stranke slobode i pravde. Mesec dana kasnije, Željko Veselinović me je izbacio iz sindikata „Sloga". Između ta dva reza, ceo vrh opozicije — ljudi sa kojima sam do juče bio blizak, sa kojima sam delio sto, borbu i rizik — povukao se od mene kao po komandi. Niko nije pitao, niko nije branio, niko nije hteo da zna. U jednom trenutku sam bio saborac svima; u sledećem nisam bio nikome. Godinama kasnije, hladne glave, razumem mehaniku tog nestanka — i zato je iznosim analitički, ne kao jadikovku. U zarobljenom političkom ekosistemu najranjiviji nije onaj ko je slab. Najranjiviji je onaj ko je nezavisan i istovremeno blizak svima. Takav čovek ne pripada nijednom bloku, pa ga svaki blok može žrtvovati bez troška. Đilasu sam, posle niza sukoba, postao skup — teret koji više nije vredelo braniti. Veselinoviću sam postao opasan — porastao sam, imao realan uticaj na terenu, i bio dovoljno blizak Đilasu da me, u njihovom međusobnom ratu, neko može preuzeti. Jedan me je otpisao jer sam koštao; drugi me uklonio jer sam pretio. Dva interesa, isti ishod. Možda između njih nije bilo nijednog telefonskog poziva. I to je ono što je najgore — ne zato što je blaže, nego zato što je dublje. Gde postoji refleks, naredba nije ni potrebna. Cela struktura se, kao jedan organizam, zatvara protiv onog koji joj ne pripada. To se ne naredi. To se samo desi. A onda je usledilo ono po čemu se sve prepoznaje. Na mene su se istovremeno obrušili lojalisti SNS-a — ali i lojalisti opozicije. I jedni i drugi, sa obe strane istog poretka, u isti čas, poput lešinara. Među njima je bio i onaj naročiti soj — ljudi koji su mi se samo nekoliko dana ranije trčeći dodvoravali, da bi se, čim sam ostao bez zaklona, okrenuli preko noći i pridružili hajci. Kada istog čoveka napadnu i vlast i oni koji tvrde da su joj suprotstavljeni, to nije slučajnost — to je priznanje. To znači da taj čovek smeta obema stranama jednako, jer ga nijedna ne kontroliše. Slobodan čovek je pretnja svakom poretku koji počiva na poslušnosti. Danas, kada Željko Veselinović sedi za stolom Aleksandra Vučića, vreme je reklo ono što ja nisam morao. Pitanje ko je bio šta više nije moja tvrdnja — njegov je sopstveni potez. A ono što mi je učinjeno 2020. više nije moj osećaj; postalo je obrazac koji je sada vidljiv svima. Ja se nisam uklonio. Nastavljam — bez ustupaka pred nasiljem i bez zaborava. Istinu o sindikalnom i političkom obračunu nad mnom i mojom porodicom iznosiću dokle god budem disao.

Nebojša Aleksić Predsednik Saveza slobodnih sindikata Srbije

ČTO NA SAMOM DELE PROIZOŠLO V 2020 GODU Kak «Gitler i Stalin» serbskoй oppozicii političeski obezglavlivaюt svoih soratnikov Želьko Veselinovič, opravdыvaя svoй vizit na peregovorы k Aleksandru Vučiču, zaяvil, čto «i Gitler, i Stalin veli peregovorы».

Primem ego istoričeskoe sravnenie — no do konca. Ibo čelovek, utešaющiй sebя imenami dvuh veličaйših palačeй dvadcatogo veka, vыdaёt bolьše, čem dumaet: on vыdaёt to, kak sam ponimaet vlastь. A я znaю, kak on eё ponimaet, potomu čto ispыtal эto na sobstvennoй škure. V 2020 godu snačala Dragan Džilas isklюčil menя iz Partii svobodы i spravedlivosti. Čerez mesяc Želьko Veselinovič izgnal menя iz profsoюza «Sloga». Meždu эtimi dvumя udarami vsя verhuška oppozicii — lюdi, s kotorыmi eщё včera я bыl blizok, s kotorыmi delil stol, borьbu i risk, — otstranilasь ot menя kak po komande. Nikto ne sprosil, nikto ne zaщitil, nikto ne zahotel znatь. V odin moment я bыl soratnikom vsem; v sleduющiй — ne nužen nikomu. Spustя godы, na holodnuю golovu, я ponimaю mehaniku эtogo isčeznoveniя — i potomu izlagaю eё analitičeski, a ne kak žalobu. V zahvačennoй političeskoй sisteme uяzvimee vseh ne tot, kto slab. Uяzvimee vseh tot, kto nezavisim i pri эtom blizok vsem. Takoй čelovek ne prinadležit ni odnomu bloku, poэtomu lюboй blok možet požertvovatь im bez izderžek. Dlя Džilasa я, posle čeredы konfliktov, stal dorogim — obuzoй, kotoruю bolьše ne stoilo zaщiщatь. Dlя Veselinoviča я stal opasnыm — я vыros, imel realьnoe vliяnie na mestah i bыl dostatočno blizok k Džilasu, čtobы v ih vzaimnoй voйne menя kto-to mog peremanitь. Odin menя spisal, potomu čto я stoil sliškom dorogo; drugoй ustranil, potomu čto я predstavlяl ugrozu. Dva interesa — odin ishod. Vozmožno, meždu nimi ne bыlo ni edinogo telefonnogo zvonka. I эto samoe strašnoe — ne potomu čto mяgče, a potomu čto glubže. Tam, gde estь refleks, prikaz ne nužen. Vsя struktura, kak edinый organizm, smыkaetsя protiv togo, kto eй ne prinadležit. Эto ne prikazыvaюt. Эto prosto proishodit. A zatem posledovalo to, po čemu vsё i uznaёtsя. Na menя odnovremenno nabrosilisь loяlistы SNS — no i loяlistы oppozicii. I te, i drugie, s obeih storon odnogo i togo že porяdka, v odin i tot že čas, slovno stervяtniki. Sredi nih bыla i osobaя poroda — lюdi, kotorыe vsego za neskolьko dneй do эtogo naperegonki zaiskivali peredo mnoй, čtobы, kak tolьko я ostalsя bez prikrыtiя, v odnočasьe razvernutьsя i prisoedinitьsя k travle. Kogda odnogo i togo že čeloveka atakuюt i vlastь, i te, kto nazыvaet sebя eё protivnikami, — эto ne slučaйnostь, эto priznanie. Эto značit, čto on mešaet obeim storonam odinakovo, potomu čto ni odna ego ne kontroliruet. Svobodnый čelovek — ugroza lюbomu porяdku, deržaщemusя na poslušanii. Segodnя, kogda Želьko Veselinovič sidit za stolom Aleksandra Vučiča, vremя skazalo to, čto ne prišlosь govoritь mne. Vopros o tom, kto kem bыl, bolьše ne moё utverždenie — эto ego sobstvennый postupok. A to, čto bыlo sdelano so mnoй v 2020 godu, bolьše ne moё oщuщenie; эto stalo obrazcom, teperь vidimыm vsem. Я ne isčez. Я prodolžaю — bez ustupok nasiliю i bez zabveniя. Pravdu o profsoюznoй i političeskoй rasprave nado mnoй i moeй semьёй я budu izlagatь, poka dыšu.

Neboйša Aleksič Predsedatelь Soюza svobodnыh profsoюzov Serbii

WHAT REALLY HAPPENED IN 2020 How the "Hitler and Stalin" of the Serbian Opposition Politically Behead Their Own Associates Justifying his visit to talks with Aleksandar Vucic, Zeljko Veselinovic said that "even Hitler and Stalin held talks." Let us take his historical comparison seriously — but all the way. Because a man who consoles himself with the names of the twentieth century's two greatest executioners reveals more than he intends: he reveals how he himself understands power. And I know how he understands it, because I felt it on my own skin. In 2020, Dragan Djilas first expelled me from the Party of Freedom and Justice. A month later, Zeljko Veselinovic threw me out of the "Sloga" trade union. Between those two cuts, the entire top of the opposition — people I had been close to only yesterday, with whom I shared the table, the struggle, and the risk — withdrew from me as if on command. No one asked, no one defended, no one wanted to know. In one moment I was everyone's comrade; in the next, I was no one's. Years later, with a cool head, I understand the mechanics of that disappearance — and so I set it out analytically, not as a complaint. In a captured political ecosystem, the most vulnerable man is not the weak one. The most vulnerable is the one who is independent and, at the same time, close to everyone. Such a man belongs to no bloc, so every bloc can sacrifice him at no cost. To Djilas, after a series of conflicts, I had become expensive — a burden no longer worth defending. To Veselinovic, I had become dangerous — I had grown, I had real influence on the ground, and I was close enough to Djilas that, in their mutual war, someone might take me over. One wrote me off because I cost too much; the other removed me because I was a threat. Two interests, one outcome. Perhaps there was not a single phone call between them. And that is the worst of it — not because it is milder, but because it is deeper. Where there is reflex, no order is needed. The whole structure, like a single organism, closes against the one who does not belong to it. That is not commanded. That simply happens. And then came the thing by which all of it is recognized. SNS loyalists descended on me — but so did the loyalists of the opposition. Both of them, from both sides of the same order, in the same hour, like vultures. Among them was a particular breed — people who, only days earlier, had been falling over themselves to court me, and who, the moment I was left without cover, turned overnight and joined the hunt. When the very same man is attacked by those in power and by those who claim to oppose them, it is not coincidence — it is a confession. It means he obstructs both sides equally, because neither one controls him. A free man is a threat to any order built on obedience. Today, as Zeljko Veselinovic sits at Aleksandar Vucic's table, time has said what I never had to. The question of who was who is no longer my claim — it is his own act. And what was done to me in 2020 is no longer my feeling; it has become a pattern now visible to all. I did not disappear. I continue — with no concessions to violence and no forgetting. I will speak the truth about the trade-union and political reckoning carried out against me and my family for as long as I draw breath.

Nebojsa Aleksic President of the Confederation of Free Trade Unions of Serbia