STRUJA SKUPLJA, PLATE ISTE — TERET REFORMI NE SME PASTI NA RADNIKE

Vlada Srbije obećala je Međunarodnom monetarnom fondu novu izmenu blok-tarifa za struju — spuštanje granice za prelazak u skuplju zonu, uz najavu predloga već do kraja avgusta 2026. godine.

Podsećamo: pri poslednjoj izmeni granica za ulazak u crvenu zonu već je snižena sa 1.600 na 1.200 kilovat-sati mesečno. U crvenoj zoni struja se naplaćuje znatno skuplje, što znači da svako novo spuštanje praga direktno vodi ka višim računima za domaćinstva koja nisu potrošila ništa više nego ranije.

MMF istovremeno traži da cene struje prate stvarne troškove proizvodnje i distribucije, kao i ubrzano restrukturiranje EPS-a, uključujući smanjenje broja zaposlenih. Prevedeno na jezik radnika i građana: poskupljenja, pritisak na domaćinstva i strah od otpuštanja.

Ali ključno pitanje nije samo koliko košta kilovat-sat. Ključno pitanje je koliko taj kilovat-sat košta u odnosu na platu radnika u Srbiji.

Na papiru, struja u Srbiji je i dalje jeftinija nego u većini zemalja Evropske unije. Ali taj podatak sam po sebi ne govori istinu. U Evropskoj uniji su plate višestruko veće, dok su u Srbiji primanja radnika daleko niža, a cene hrane, goriva, tehnike, lekova i robe široke potrošnje već su opasno blizu evropskom nivou.

U Srbiji je prosečna neto zarada oko 121.650 dinara, dok je medijalna neto zarada oko 92.753 dinara. Medijalna zarada znači da polovina zaposlenih u Srbiji prima manje od tog iznosa. Zato priča o prosečnoj plati često prikriva stvarni život većine radnika.

Sa druge strane, cene hrane i osnovnih proizvoda u Srbiji već su blizu evropskog proseka. To znači da građani Srbije sve više plaćaju evropske cene, ali i dalje žive od srpskih plata.

To je suština problema.

Ne može država da govori o evropskim cenama struje, evropskim troškovima proizvodnje i tržišnoj logici, a da istovremeno ćuti o tome da radnici u Srbiji nemaju evropske plate.

Posebno je sporno što se teret ponovo prebacuje na domaćinstva, dok se istovremeno u izveštajima pominje hronično neplaćanje struje od strane pojedinih državnih preduzeća, lokalnih samouprava i velikih dužnika.

Običan građanin račun plaća na vreme, jer mu se preti isključenjem. Veliki sistemi duguju godinama, a onda se račun tih dugova i promašaja prebacuje na narod.

To nije reforma. To je prebacivanje tereta sa neodgovornih na najslabije.

Savez slobodnih sindikata Srbije traži:

da se zaustavi svako dalje spuštanje granice za ulazak u crvenu zonu dok realne plate ne dostignu nivo koji građani mogu da podnesu;

da podrška energetski ugroženim kupcima bude stvarna, široka i dostupna, a ne simbolična;

da državna preduzeća, lokalne samouprave i veliki dužnici prvo plate svoje dugove za struju;

da se reforma EPS-a sprovodi kroz odgovornost uprave, bolje upravljanje i investicije, a ne preko leđa radnika;

da se odustane od otpuštanja u EPS-u kao uslova reforme;

da rast cene struje ne sme biti brži od rasta realnih zarada.

Niko ne spori da energetski sistem mora biti održiv. Ali država koja govori o realnim troškovima mora prvo da govori o realnim platama, realnim penzijama i realnom životu građana.

Ne može struja biti evropska, hrana evropska, gorivo evropsko, a plata srpska.

To nije ekonomska politika.

To je politika siromašenja naroda.

Aleksić Nebojša predsednik Saveza slobodnih sindikata Srbije

ЭLEKTROЭNERGIЯ DOROŽE, ZARPLATЫ PREŽNIE — BREMЯ REFORM NE DOLŽNO LOŽITЬSЯ NA RABOČIH

Pravitelьstvo Serbii poobeщalo Meždunarodnomu valюtnomu fondu novoe izmenenie blok-tarifov na эlektroэnergiю — sniženie poroga perehoda v bolee doroguю zonu, s vneseniem predloženiя uže do konca avgusta 2026 goda.

Napominaem: pri poslednem izmenenii porog vhoda v krasnuю zonu uže bыl snižen s 1.600 do 1.200 kilovatt-časov v mesяc. V krasnoй zone эlektroэnergiя oplačivaetsя značitelьno dorože, a эto označaet, čto lюboe novoe sniženie poroga prяmo vedet k bolee vыsokim sčetam dlя domohozяйstv, kotorыe ne izrashodovali bolьše эlektroэnergii, čem ranьše.

Odnovremenno MVF trebuet, čtobы cenы na эlektroэnergiю otražali realьnыe izderžki proizvodstva i raspredeleniя, a takže uskorennogo restrukturirovaniя EPS, vklюčaя sokraщenie čisla rabotnikov. V perevode na яzыk rabočih i graždan эto označaet: podorožanie, davlenie na domohozяйstva i strah pered uvolьneniяmi.

No glavnый vopros ne tolьko v tom, skolьko stoit kilovatt-čas. Glavnый vopros v tom, skolьko эtot kilovatt-čas stoit po otnošeniю k zarplate rabočego v Serbii.

Na bumage эlektroэnergiя v Serbii vse eщe deševle, čem v bolьšinstve stran Evropeйskogo soюza. No sam po sebe эtot fakt ne otražaet vseй pravdы. V Evropeйskom soюze zarplatы vo mnogo raz vыše, togda kak v Serbii dohodы rabočih značitelьno niže, a cenы na produktы pitaniя, toplivo, tehniku, lekarstva i tovarы širokogo potrebleniя uže opasno priblizilisь k evropeйskomu urovnю.

V Serbii srednяя čistaя zarplata sostavlяet okolo 121.650 dinarov, a mediannaя čistaя zarplata okolo 92.753 dinarov. Mediannaя zarplata označaet, čto polovina zanяtыh v Serbii polučaet menьše эtoй summы. Poэtomu razgovorы o sredneй zarplate často skrыvaюt realьnuю žiznь bolьšinstva rabočih.

S drugoй storonы, cenы na produktы pitaniя i osnovnыe tovarы v Serbii uže blizki k srednemu urovnю Evropeйskogo soюza. Эto označaet, čto graždane Serbii vse čaщe platяt evropeйskie cenы, no prodolžaюt žitь na serbskie zarplatы.

V эtom sutь problemы.

Gosudarstvo ne možet govoritь o evropeйskih cenah na эlektroэnergiю, evropeйskih izderžkah proizvodstva i rыnočnoй logike, odnovremenno umalčivaя o tom, čto rabočie v Serbii ne imeюt evropeйskih zarplat.

Osobenno sporno to, čto bremя snova perekladыvaetsя na domohozяйstva, v to vremя kak v otčetah upominaetsя hroničeskaя neoplata эlektroэnergii otdelьnыmi gosudarstvennыmi predpriяtiяmi, mestnыmi organami vlasti i krupnыmi dolžnikami.

Obыčnый graždanin platit sčet vovremя, potomu čto emu ugrožaюt otklюčeniem. Krupnыe sistemы godami nakaplivaюt dolgi, a zatem sčet za эti dolgi i ošibki perekladыvaetsя na narod.

Эto ne reforma. Эto perekladыvanie bremeni s bezotvetstvennыh na samыh slabыh.

Soюz svobodnыh profsoюzov Serbii trebuet:

ostanovitь lюboe dalьneйšee sniženie poroga vhoda v krasnuю zonu, poka realьnыe zarplatы ne dostignut urovnя, kotorый graždane mogut vыderžatь;

sdelatь podderžku эnergetičeski uяzvimыh potrebiteleй realьnoй, širokoй i dostupnoй, a ne simvoličeskoй;

obяzatь gosudarstvennыe predpriяtiя, mestnыe organы vlasti i krupnыh dolžnikov snačala oplatitь svoi dolgi za эlektroэnergiю;

provoditь reformu EPS čerez otvetstvennostь rukovodstva, lučšee upravlenie i investicii, a ne za sčet rabočih;

otkazatьsя ot uvolьneniй v EPS kak usloviя reformы;

ne dopustitь, čtobы rost cen na эlektroэnergiю bыl bыstree rosta realьnыh zarplat.

Nikto ne sporit s tem, čto эnergetičeskaя sistema dolžna bыtь ustoйčivoй. No gosudarstvo, kotoroe govorit o realьnыh izderžkah, snačala dolžno govoritь o realьnыh zarplatah, realьnыh pensiяh i realьnoй žizni graždan.

Ne možet bыtь tak, čto эlektroэnergiя evropeйskaя, produktы evropeйskie, toplivo evropeйskoe, a zarplata serbskaя.

Эto ne эkonomičeskaя politika.

Эto politika obniщaniя naroda.

Aleksič Neboйša predsedatelь Soюza svobodnыh profsoюzov Serbii

ELECTRICITY UP, WAGES FLAT — THE COST OF REFORM MUST NOT FALL ON WORKERS

The Government of Serbia has promised the International Monetary Fund another change to electricity block tariffs — lowering the threshold for entering a more expensive consumption zone, with a proposal expected by the end of August 2026.

A reminder: during the previous change, the threshold for entering the red zone was already lowered from 1,600 to 1,200 kilowatt-hours per month. In the red zone, electricity is billed at a significantly higher price, meaning that any further reduction of the threshold directly leads to higher bills for households that have not consumed more electricity than before.

At the same time, the IMF is demanding that electricity prices reflect the real costs of production and distribution, as well as accelerated restructuring of EPS, including a reduction in the number of employees. Translated into the language of workers and citizens, this means: price increases, pressure on households and fear of layoffs.

But the key question is not only how much a kilowatt-hour costs. The key question is how much that kilowatt-hour costs in relation to a worker’s wage in Serbia.

On paper, electricity in Serbia is still cheaper than in most European Union countries. But that figure alone does not tell the truth. In the European Union, wages are many times higher, while in Serbia workers’ incomes are far lower, and the prices of food, fuel, appliances, medicine and basic consumer goods are already dangerously close to European levels.

In Serbia, the average net wage is around 121,650 dinars, while the median net wage is around 92,753 dinars. The median wage means that half of all employees in Serbia earn less than that amount. That is why talk about the average wage often hides the real life of most workers.

At the same time, food prices and the prices of basic goods in Serbia are already close to the European Union average. This means that citizens of Serbia are increasingly paying European prices while still living on Serbian wages.

That is the heart of the problem.

The state cannot speak about European electricity prices, European production costs and market logic while remaining silent about the fact that workers in Serbia do not have European wages.

It is especially problematic that the burden is once again being shifted onto households, while reports also mention chronic non-payment of electricity bills by certain state-owned enterprises, local authorities and large debtors.

The ordinary citizen pays the bill on time because he is threatened with disconnection. Large systems accumulate debts for years, and then the cost of those debts and failures is shifted onto the people.

That is not reform. That is shifting the burden from the irresponsible to the weakest.

The Union of Free Trade Unions of Serbia demands:

that any further lowering of the red zone threshold be stopped until real wages reach a level that citizens can bear;

that support for energy-vulnerable consumers be real, broad and accessible, not symbolic;

that state-owned enterprises, local authorities and major debtors first pay their electricity debts;

that EPS reform be carried out through management accountability, better governance and investment, not on the backs of workers;

that layoffs at EPS be abandoned as a condition of reform;

that electricity prices must not rise faster than real wages.

No one disputes that the energy system must be sustainable. But a state that speaks about real costs must first speak about real wages, real pensions and the real lives of its citizens.

Electricity cannot be European, food European, fuel European, while wages remain Serbian.

That is not economic policy.

That is a policy of impoverishing the people.

Aleksić Nebojša President of the Union of Free Trade Unions of Serbia