Veselinović i fenomen „opozicionog kanibalizma“

Što Željko Veselinović ima manje da kaže o radu, sindikatu i rezultatima, to više govori o ljudima. Njegovi nastupi odavno nisu sindikalna rasprava — to je predstava u kojoj se protivnik ne pobeđuje, nego ismeva. Izrazi poput „preduzeće tata i sin“, „patologija“, „Napoleoni i Elvis“ nisu argumenti. To je jezik dominacije onih koji su ostali bez argumenata. Kada čovek nema šta da pokaže, počinje da pokazuje prstom. Podsmeh ima svoju funkciju: da okupi sopstvenu grupu, da poruči da je vođa još uvek glavni i da sakrije ono što se najteže krije — strah da autoritet koji se ne potvrđuje radom polako nestaje. Ali ovo nije priča o jednom čoveku. Veselinović je simptom šireg procesa koji se može nazvati opozicioni kanibalizam. U prvoj fazi postoje „heroji“, „prvoborci“ i zajedništvo protiv režima. U drugoj dolaze profesionalizacija, borba za fotelje, medijski prostor i resursi. U trećoj počinje čišćenje sopstvenih saboraca — ismevanje, marginalizacija i javno uništavanje onih koji podsećaju kako je sve počelo. Razlog je jednostavan. Stari borci nose moralni legitimitet koji se ne može kupiti, naslediti ni naknadno proglasiti. Zato ih treba proglasiti ludima, smešnima, nebitnima — „patologijom“. Lakše je čoveka ismejati nego izaći na čistinu činjenica. To je identifikacija sa agresorom. Mnogi koji su godine proveli boreći se protiv logike vlasti, na kraju su usvojili istu logiku: ko nije pod kontrolom, mora biti uništen. Zato Veselinović nije izuzetak. On je samo glasnija, nervoznija i grublja verzija istog procesa — opozicija koja je postala kopija sistema koji je trebalo da menja. A kada pokret izgubi suštinu i pretvori se u karijeru, najveći neprijatelji mu postaju oni koji pamte šta je taj pokret jednom trebalo da bude. Njih ne može da pobedi, pa pokušava da ih ismeje. I upravo to ismevanje je njegovo priznanje.

Aleksić Nebojša predsednik Saveza slobodnih sindikata Srbije

Veselinovič i fenomen «oppozicionnogo kannibalizma»

Čem menьše Želьko Veselinoviču estь čto skazatь o rabote, profsoюze i rezulьtatah, tem bolьše on govorit o lюdяh. Ego vыstupleniя davno perestali bыtь profsoюznoй diskussieй — эto spektaklь, v kotorom protivnika ne pobeždaюt, a vыsmeivaюt. Vыraženiя vrode «predpriяtie otec i sыn», «patologiя», «Napoleonы i Эlvisы» — эto ne argumentы. Эto яzыk dominirovaniя teh, u kogo argumentы zakončilisь. Kogda čeloveku nečego pokazatь, on načinaet pokazыvatь palьcem. U nasmeški estь svoя funkciя: splotitь sobstvennuю gruppu, datь ponяtь, čto lider vsё eщё glavnый, i skrыtь to, čto skrыtь trudnee vsego — strah, čto avtoritet, ne podtverždёnnый delom, postepenno isčezaet. No эto istoriя ne ob odnom čeloveke. Veselinovič — simptom bolee širokogo processa, kotorый možno nazvatь oppozicionnыm kannibalizmom. Na pervom эtape estь «geroi», «pervыe borcы» i edinstvo protiv režima. Na vtorom prihodяt professionalizaciя, borьba za kresla, mediaprostranstvo i resursы. Na tretьem načinaetsя začistka sobstvennыh soratnikov — vыsmeivanie, marginalizaciя i publičnoe uničtoženie teh, kto napominaet, kak vsё načinalosь. Pričina prosta. Starыe borcы obladaюt moralьnoй legitimnostью, kotoruю nelьzя kupitь, unasledovatь ili obъяvitь zadnim čislom. Poэtomu ih nužno obъяvitь sumasšedšimi, smešnыmi, neznačitelьnыmi — «patologieй». Vыsmeяtь čeloveka legče, čem vыйti na čistoe pole faktov. Эto identifikaciя s agressorom. Mnogie, kto godami borolsя protiv logiki vlasti, v itoge perenяli tu že logiku: kto ne pod kontrolem — dolžen bыtь uničtožen. Poэtomu Veselinovič ne isklюčenie. On lišь bolee gromkaя, bolee nervnaя i bolee grubaя versiя togo že processa — oppoziciя, stavšaя kopieй sistemы, kotoruю dolžna bыla menяtь. A kogda dviženie terяet sutь i prevraщaetsя v karьeru, ego glavnыmi vragami stanovяtsя te, kto pomnit, čem эto dviženie kogda-to dolžno bыlo bыtь. Pobeditь ih on ne možet, poэtomu pыtaetsя vыsmeяtь. I imenno эto vыsmeivanie — ego priznanie.

Aleksič Neboйša predsedatelь Soюza svobodnыh profsoюzov Serbii

Veselinović and the Phenomenon of “Opposition Cannibalism”

The less Željko Veselinović has to say about work, the union and results, the more he has to say about people. His public appearances stopped being a trade union debate long ago — they are a performance in which the opponent is not defeated, but mocked. Phrases like “father and son enterprise,” “pathology,” “Napoleons and Elvises” are not arguments. They are the language of domination used by those who have run out of arguments. When a man has nothing to show, he starts pointing fingers. Ridicule serves a purpose: to rally one’s own group, to signal that the leader is still in charge, and to conceal what is hardest to conceal — the fear that authority not confirmed by work is slowly disappearing. But this is not a story about one man. Veselinović is a symptom of a wider process that can be called opposition cannibalism. In the first phase there are “heroes,” “first fighters” and unity against the regime. In the second come professionalization, the contest for seats, media space and resources. In the third begins the purge of one’s own comrades — ridicule, marginalization and the public destruction of those who remind everyone how it all began. The reason is simple. Old fighters carry a moral legitimacy that cannot be bought, inherited or declared after the fact. So they must be declared insane, ridiculous, irrelevant — “pathological.” It is easier to mock a man than to step onto the open ground of facts. This is identification with the aggressor. Many who spent years fighting against the logic of power eventually adopted that same logic: whoever is not under control must be destroyed. That is why Veselinović is no exception. He is merely a louder, more nervous and cruder version of the same process — an opposition that has become a copy of the system it was meant to change. And when a movement loses its substance and turns into a career, its greatest enemies become those who remember what that movement was once supposed to be. He cannot defeat them, so he tries to mock them. And that mockery is his confession.

Aleksić Nebojša President of the Confederation of Free Trade Unions of Serbia