VODA KAO KRVOTOK DRŽAVE — SRBIJI JE POTREBAN NACIONALNI SISTEM DOVODNIH I ODVODNIH KANALA

Srbija se gotovo svake godine suočava sa istim paradoksom.

Jedne godine gledamo ispucalu zemlju, presušene useve, pad prinosa i poljoprivrednike koji bespomoćno gledaju u nebo očekujući kišu. Druge godine, a ponekad i samo nekoliko meseci kasnije, istim predelima prolaze bujične vode, izlivaju se reke, plave kuće, putevi i njive i nanose ogromnu materijalnu štetu.

Imamo premalo vode onda kada nam je potrebna, a previše vode onda kada je ne možemo kontrolisati.

To više nije pitanje jedne loše poljoprivredne sezone. Klimatske promene nam pokazuju da periodi ekstremnih suša, visokih temperatura i obilnih padavina postaju sve češći i sve intenzivniji.

Zato Srbiji nije potrebna samo reakcija na posledice. Potrebna joj je potpuno nova politika upravljanja vodama.

Voda mora da se posmatra kao jedan od najvažnijih strateških resursa Republike Srbije.

Kao što ljudsko telo ima arterije koje dovode krv, vene koje je vraćaju i mrežu kapilara koja dopire do svakog dela organizma, tako Srbija mora da izgradi sopstveni sistem velikih, regionalnih i lokalnih vodnih puteva koji će vodu dovoditi tamo gde je nema i odvoditi je tamo gde je ima previše.

To znači izgradnju nacionalne mreže dovodnih i odvodnih kanala.

Veliki magistralni kanali bili bi arterije sistema.

Regionalni kanali bili bi njegove vene.

Mreža manjih kanala, cevovoda, akumulacija i retenzionih basena predstavljala bi kapilare koje vodu dovode neposredno do poljoprivrednog zemljišta, naselja i industrijskih zona.

Taj sistem mora biti dvosmeran.

U periodu suše mora da omogući zahvatanje vode iz velikih reka i akumulacija, njeno skladištenje i transport ka područjima koja trpe nedostatak vode.

U periodu velikih padavina isti sistem mora da bude sposoban da prihvati višak vode, smanji pritisak na reke i bujične tokove, zaštiti naselja i poljoprivredno zemljište i deo te vode sačuva za buduće sušne periode.

Drugim rečima, voda koja nam danas predstavlja opasnost ne sme sutra bespovratno oteći iz zemlje ako nam već za nekoliko meseci može biti neophodna.

Cilj savremene vodoprivrede ne sme biti samo što brže odvođenje viška vode.

Cilj mora biti njeno kontrolisano zadržavanje, skladištenje, preraspodela i ponovna upotreba.

Vojvodina već ima iskustvo Hidrosistema Dunav–Tisa–Dunav. Taj sistem predstavlja dokaz da velike kanalske mreže mogu istovremeno služiti odvodnjavanju, navodnjavanju, regulisanju vodnih režima i drugim privrednim potrebama.

Ali u uslovima klimatskih promena i Vojvodini je potrebno dalje širenje sistema.

Nije dovoljno imati samo velike kanale. Vojvodina mora biti kapilarno ispresecana manjim dovodno-odvodnim kanalima kako bi voda mogla da stigne do što većeg dela poljoprivrednog zemljišta, ali i da bude brzo prihvaćena kada dođu ekstremne padavine.

Sličan princip Srbija mora primeniti i južno od Save i Dunava.

Dolina Velike i Južne Morave prirodno predstavlja jednu od mogućih glavnih vodnih osovina zemlje. Sa njom bi postepeno trebalo povezivati regionalne sisteme zapadne i istočne Srbije, slivove Zapadne Morave, Drine, Timoka, Nišave i drugih reka, kroz kombinaciju kanala, postojećih vodotokova, akumulacija, retenzija, cevovoda, tunela i pumpnih stanica.

Ne mora svaka veza biti klasičan otvoreni kanal.

Teren Srbije je složen i zato sistem mora biti projektovan u skladu sa geografijom, nadmorskom visinom, raspoloživim vodnim resursima i potrebama svakog regiona.

Ali princip mora biti isti: voda mora moći da se premešta tamo gde je potrebna.

Istovremeno, Srbija mora mnogo više ulagati u izgradnju i obnovu akumulacija, retenzionih basena, protivbujičnih objekata i sistema za dopunjavanje podzemnih voda.

Takvi sistemi ne bi služili samo poljoprivredi.

Oni bi bili deo nacionalne zaštite od poplava, obezbeđivali bi rezerve vode tokom suše, olakšavali vodosnabdevanje stanovništva i industrije, a mogli bi da imaju značaj i u protivpožarnoj zaštiti.

Srbija više ne sme da zavisi isključivo od toga koliko će kiše pasti u aprilu, maju ili junu.

Poljoprivredna država koja zavisi od slučajnosti vremenskih prilika nije sigurna poljoprivredna država.

Istovremeno, država koja posle svake velike kiše broji poplavljene kuće, hektare i puteve, a posle nekoliko meseci proglašava sušu, očigledno nema dovoljno razvijen sistem upravljanja vodom.

Zato Savez slobodnih sindikata Srbije smatra da je potrebno pokrenuti dugoročni nacionalni program izgradnje vodne infrastrukture Srbije.

To nije projekat jedne vlade niti jednog izbornog mandata.

To je posao koji može trajati dvadeset ili trideset godina.

Ali država mora jednom da ga započne.

Ne mora sve biti izgrađeno odjednom. Potrebno je napraviti jedinstvenu nacionalnu kartu vodnih resursa, odrediti prioritetne pravce, započeti izgradnju magistralnih sistema, a zatim ih godinama širiti regionalnim i lokalnim kanalima.

Na kraju tog procesa Srbija bi trebalo da ima vodnu infrastrukturu koja funkcioniše kao krvotok organizma.

Velike reke i akumulacije bile bi srce sistema.

Magistralni kanali njegove arterije.

Regionalni sistemi njegove vene.

Lokalni kanali i mreža za navodnjavanje i odvodnjavanje bili bi kapilari koji dopiru do svakog dela zemlje kome je voda potrebna.

Kada je suša — sistem dovodi vodu.

Kada su poplave — sistem je prihvata, usporava i odvodi.

Kada vode ima u izobilju — sistem je čuva.

To je suština modernog upravljanja vodama.

Srbija ne može da zaustavi klimatske promene.

Ali može da odluči da više ne bude bespomoćna pred njihovim posledicama.

Voda mora postati pitanje poljoprivredne, ekonomske, ekološke i nacionalne bezbednosti Srbije.

Aleksić Nebojša predsednik Saveza slobodnih sindikata Srbije

VODA KAK KROVENOSNAЯ SISTEMA GOSUDARSTVA — SERBII NEOBHODIMA NACIONALЬNAЯ SETЬ PODVODЯЩIH I OTVODЯЩIH KANALOV

Serbiя počti každый god stalkivaetsя s odnim i tem že paradoksom.

V odin period mы vidim rastreskavšuюsя zemlю, vыsohšie posevы, padenie urožaйnosti i fermerov, kotorыe bespomoщno smotrяt v nebo v ožidanii doždя. V drugoй period, inogda vsego čerez neskolьko mesяcev, po tem že territoriяm prohodяt pavodki, reki vыhodяt iz beregov, zataplivaюtsя doma, dorogi i selьskohozяйstvennыe zemli.

Vodы sliškom malo togda, kogda ona nam neobhodima, i sliškom mnogo togda, kogda mы ne sposobnы eё kontrolirovatь.

Эto uže ne vopros odnogo neudačnogo selьskohozяйstvennogo sezona. Izmenenie klimata pokazыvaet nam, čto periodы эkstremalьnoй zasuhi, vыsokih temperatur i intensivnыh osadkov stanovяtsя vsё bolee častыmi i vsё bolee serьёznыmi.

Poэtomu Serbii neobhodimo ne prosto reagirovatь na posledstviя. Eй neobhodima soveršenno novaя politika upravleniя vodnыmi resursami.

Voda dolžna rassmatrivatьsя kak odin iz važneйših strategičeskih resursov Respubliki Serbiя.

Podobno tomu kak čelovečeskoe telo imeet arterii, po kotorыm postupaet krovь, venы, po kotorыm ona vozvraщaetsя, i setь kapillяrov, dostigaющih každogo učastka organizma, Serbiя dolžna postroitь sobstvennuю sistemu krupnыh, regionalьnыh i mestnыh vodnыh puteй, sposobnыh dostavlяtь vodu tuda, gde eё ne hvataet, i otvoditь eё ottuda, gde eё sliškom mnogo.

Эto označaet sozdanie nacionalьnoй seti podvodящih i otvodящih kanalov.

Krupnыe magistralьnыe kanalы dolžnы statь arteriяmi sistemы.

Regionalьnыe kanalы — eё venami.

A setь bolee melkih kanalov, truboprovodov, vodohraniliщ i retencionnыh basseйnov dolžna statь kapillяrami, dostavlяющimi vodu neposredstvenno k selьskohozяйstvennыm ugodьяm, naselёnnыm punktam i promыšlennыm zonam.

Эta sistema dolžna rabotatь v oboih napravleniяh.

V period zasuhi ona dolžna obespečivatь zabor vodы iz krupnыh rek i vodohraniliщ, eё nakoplenie i perebrosku v raйonы, ispыtыvaющie deficit vodы.

V periodы intensivnыh osadkov эta že sistema dolžna prinimatь izbыtok vodы, snižatь nagruzku na reki i pavodkovыe potoki, zaщiщatь naselёnnыe punktы i selьskohozяйstvennыe zemli i sohranяtь častь эtoй vodы dlя buduщih zasušlivыh periodov.

Inыmi slovami, voda, kotoraя segodnя predstavlяet ugrozu, ne dolžna zavtra bezvozvratno pokidatь territoriю stranы, esli uže čerez neskolьko mesяcev ona možet statь žiznenno neobhodimoй.

Celь sovremennoй vodohozяйstvennoй politiki ne dolžna svoditьsя tolьko k maksimalьno bыstromu otvodu izbыtočnoй vodы.

Celью dolžnы bыtь eё kontroliruemoe uderžanie, hranenie, pereraspredelenie i povtornoe ispolьzovanie.

Voevodina uže obladaet opыtom gidrosistemы Dunaй–Tisa–Dunaй. Эtot kompleks pokazыvaet, čto krupnыe seti kanalov mogut odnovremenno ispolьzovatьsя dlя osušeniя, orošeniя, regulirovaniя vodnogo režima i drugih hozяйstvennыh zadač.

Odnako v usloviяh klimatičeskih izmeneniй i Voevodina nuždaetsя v dalьneйšem razvitii эtoй sistemы.

Nedostatočno imetь tolьko krupnыe kanalы. Voevodina dolžna bыtь gusto pokrыta setью bolee melkih podvodящih i otvodящih kanalov, čtobы voda mogla dohoditь do maksimalьno vozmožnoй ploщadi selьskohozяйstvennыh zemelь i odnovremenno bыstro prinimatьsя sistemoй vo vremя эkstremalьnыh osadkov.

Tot že princip Serbiя dolžna primenitь i k territoriяm юžnee Savы i Dunaя.

Dolinы Velikoй i Юžnoй Moravы estestvennыm obrazom predstavlяюt soboй odnu iz vozmožnыh glavnыh vodnыh oseй stranы. S эtoй sistemoй neobhodimo postepenno soedinяtь regionalьnыe sistemы zapadnoй i vostočnoй Serbii, basseйnы Zapadnoй Moravы, Drinы, Timoka, Nišavы i drugih rek posredstvom sočetaniя kanalov, suщestvuющih vodotokov, vodohraniliщ, retencionnыh basseйnov, truboprovodov, tonneleй i nasosnыh stanciй.

Ne každaя svяzь obяzatelьno dolžna bыtь klassičeskim otkrыtыm kanalom.

Relьef Serbii složen, poэtomu sistema dolžna proektirovatьsя s učёtom geografii, vыsot, dostupnыh vodnыh resursov i potrebnosteй každogo regiona.

No princip dolžen ostavatьsя edinыm: voda dolžna imetь vozmožnostь peremeщatьsя tuda, gde ona neobhodima.

Odnovremenno Serbii neobhodimo značitelьno bolьše investirovatь v stroitelьstvo i vosstanovlenie vodohraniliщ, retencionnыh basseйnov, protivopavodkovыh sooruženiй i sistem popolneniя podzemnыh vod.

Takaя infrastruktura budet služitь ne tolьko selьskomu hozяйstvu.

Ona stanet častью nacionalьnoй zaщitы ot navodneniй, obespečit rezervы vodы vo vremя zasuhi, oblegčit vodosnabženie naseleniя i promыšlennosti i smožet igratь značitelьnuю rolь v protivopožarnoй zaщite.

Serbiя bolьše ne dolžna zavisetь isklюčitelьno ot togo, skolьko doždя vыpadet v aprele, mae ili iюne.

Agrarnaя strana, selьskoe hozяйstvo kotoroй zavisit ot slučaйnosti pogodnыh usloviй, ne яvlяetsя prodovolьstvenno bezopasnoй stranoй.

V to že vremя gosudarstvo, kotoroe posle každogo silьnogo doždя podsčitыvaet zatoplennыe doma, gektarы i dorogi, a spustя neskolьko mesяcev obъяvlяet zasuhu, očevidno, ne raspolagaet dostatočno razvitoй sistemoй upravleniя vodnыmi resursami.

Poэtomu Soюz svobodnыh profsoюzov Serbii sčitaet neobhodimыm načatь dolgosročnuю nacionalьnuю programmu stroitelьstva vodnoй infrastrukturы Serbii.

Эto ne proekt odnogo pravitelьstva i ne zadača odnogo izbiratelьnogo mandata.

Эta rabota možet prodolžatьsя dvadcatь ili tridcatь let.

No gosudarstvo dolžno odnaždы eё načatь.

Ne obяzatelьno stroitь vsё odnovremenno. Neobhodimo sozdatь edinuю nacionalьnuю kartu vodnыh resursov, opredelitь prioritetnыe napravleniя, načatь stroitelьstvo magistralьnыh sistem, a zatem na protяženii mnogih let rasširяtь ih regionalьnыmi i mestnыmi setяmi.

V rezulьtate Serbiя dolžna polučitь vodnuю infrastrukturu, funkcioniruющuю podobno krovenosnoй sisteme organizma.

Krupnыe reki i vodohraniliщa budut serdcem sistemы.

Magistralьnыe kanalы — eё arteriяmi.

Regionalьnыe sistemы — venami.

Mestnыe kanalы i seti orošeniя i drenaža — kapillяrami, dostigaющimi každogo učastka stranы, kotoromu neobhodima voda.

Vo vremя zasuhi sistema dostavlяet vodu.

Vo vremя pavodkov sistema prinimaet, zamedlяet i otvodit eё.

Kogda vodы mnogo — sistema sohranяet eё.

V эtom zaklюčaetsя suщnostь sovremennogo upravleniя vodnыmi resursami.

Serbiя ne možet ostanovitь izmenenie klimata.

No ona možet prinяtь rešenie bolьše ne ostavatьsя bespomoщnoй pered ego posledstviяmi.

Voda dolžna statь voprosom selьskohozяйstvennoй, эkonomičeskoй, эkologičeskoй i nacionalьnoй bezopasnosti Serbii.

Aleksič Neboйša predsedatelь Soюza svobodnыh profsoюzov Serbii

WATER AS THE CIRCULATORY SYSTEM OF THE STATE — SERBIA NEEDS A NATIONAL NETWORK OF SUPPLY AND DRAINAGE CANALS

Serbia faces essentially the same paradox almost every year.

At one point we see cracked soil, dried-out crops, falling yields and farmers helplessly looking to the sky for rain. At another point, sometimes only a few months later, torrents pass through the same areas, rivers overflow and homes, roads and agricultural land are flooded.

We have too little water when we need it and too much water when we are unable to control it.

This is no longer a matter of a single bad agricultural season. Climate change is demonstrating that periods of extreme drought, high temperatures and intense rainfall are becoming more frequent and more severe.

Serbia therefore needs more than a system that merely reacts to the consequences. It needs an entirely new national water-management policy.

Water must be treated as one of the most important strategic resources of the Republic of Serbia.

Just as the human body has arteries carrying blood, veins returning it and a network of capillaries reaching every part of the organism, Serbia must build its own system of major, regional and local water routes capable of delivering water where it is lacking and removing it where there is too much.

That means establishing a national network of supply and drainage canals.

Major trunk canals would be the arteries of the system.

Regional canals would be its veins.

A network of smaller canals, pipelines, reservoirs and retention basins would form the capillaries carrying water directly to agricultural land, settlements and industrial areas.

This system must operate in both directions.

During drought, it must allow water to be taken from major rivers and reservoirs, stored and transported towards areas suffering from water shortages.

During periods of extreme rainfall, the same system must be capable of receiving excess water, reducing pressure on rivers and flash-flood channels, protecting settlements and agricultural land and retaining part of that water for future dry periods.

In other words, water that represents a danger today should not simply be allowed to leave the country forever when it may become desperately needed only a few months later.

The objective of modern water management cannot simply be to remove excess water as quickly as possible.

The objective must be its controlled retention, storage, redistribution and reuse.

Vojvodina already has the experience of the Danube–Tisa–Danube hydrosystem. That system demonstrates that large canal networks can simultaneously provide drainage, irrigation, water-level regulation and other economic functions.

However, climate change means that Vojvodina itself requires further development of this system.

Large canals alone are not enough. Vojvodina should be covered by a dense, capillary network of smaller supply and drainage canals so that water can reach as much agricultural land as possible while excess rainfall can also be rapidly accepted and controlled.

Serbia must apply a similar principle south of the Sava and Danube.

The valleys of the Great and South Morava naturally represent one of the possible principal water corridors of the country. Regional systems in western and eastern Serbia should gradually be connected to this backbone, including the basins of the West Morava, Drina, Timok, Nišava and other rivers, through a combination of canals, existing watercourses, reservoirs, retention basins, pipelines, tunnels and pumping stations.

Not every connection has to be a conventional open canal.

Serbia has complex terrain, and the system must therefore be designed according to geography, elevation, available water resources and the needs of each individual region.

But the principle should remain the same: water must be capable of being moved to where it is needed.

At the same time, Serbia must invest far more in the construction and restoration of reservoirs, retention basins, flash-flood control infrastructure and systems for replenishing groundwater.

Such infrastructure would serve much more than agriculture.

It would form part of national flood protection, provide strategic water reserves during droughts, support water supply for the population and industry and could also play an important role in wildfire protection.

Serbia can no longer afford to depend exclusively on how much rain happens to fall in April, May or June.

An agricultural country whose food production depends on the chance of favourable weather is not a secure agricultural country.

At the same time, a state that counts flooded homes, hectares and roads after every major rainfall and then declares drought only a few months later clearly does not yet possess a sufficiently developed system for managing its water resources.

The Free Trade Unions Alliance of Serbia therefore believes that Serbia should launch a long-term national programme for the construction of modern water infrastructure.

This is not a project for one government or one electoral term.

It may require twenty or thirty years of sustained work.

But at some point the state has to begin.

Everything does not have to be built at once. Serbia should first develop a single national map of its water resources, establish priority corridors, begin constructing the principal systems and then progressively expand them through regional and local networks.

At the end of that process, Serbia should have water infrastructure functioning like the circulatory system of a living organism.

Major rivers and reservoirs would be its heart.

Main canals would be its arteries.

Regional systems would be its veins.

Local irrigation and drainage networks would be the capillaries reaching every part of the country that needs water.

During drought — the system supplies water.

During floods — the system receives, slows and drains it.

When water is abundant — the system stores it.

That is the essence of modern water management.

Serbia cannot stop climate change.

But Serbia can decide that it will no longer remain helpless before its consequences.

Water must become a question of Serbia's agricultural, economic, environmental and national security.

Aleksić Nebojša President of the Free Trade Unions Alliance of Serbia